Odem na poštu. Čekam među slikovnicama, self help romanima, o dugovječnosti, pa nadgrobnim lampionima, baš krasna atmosfera.
– Mrtvačke sanduke još niste dobili?
– Ne – reče on ne pomičući facu.
– Šteta. Već sam mislila odabrat jedan, dok čekam da pošaljem pismo. Crveni recimo. Lakirani. Izložbeni primjerak, uz ovaj lampion na svjećicu i baterijicu. Izum stoljeća!
– Kaj fali? – pita me. 
– Niš, osim široke palete modernih ljesova, urni i možda pokoja palma. Borovi su out. Čovjek mrtav ladan u 21. stoljeću lijepi marke na moje pismo, ispisuje poštanski broj Makarske, jer sam ja zaboravila.
– Pa koliko Makarski imamo? Ne šaljem u Makarsku u Egipat.
– Da budemo sigurni. Hoćete potvrdu?
– Dašta da hoću! Dvije ako može. Niš ja više ne vjerujem. Važete mi pismo, nigdje ne piše koliko je grama, deka, kajjaznam.
– 18 kuna – veli on.
– Pa koliko je teško? Gdje piše gramaža i pošto je gram pisma. Pa za travu na crno se zna, kod vas nemam pojma za pismo… On mrtav ladan lijepi marke u 21. stoljeću na kuvertu.
– Dajte ga sad izvažite s markama. Da vidimo koliko je grama… Teško. Jel prodajete drogu?
– Ne.
– Šteta! Samo znači slikovnice, mobitele, marke, lampione, satove, flomastere i to tako? A urni nemate? Katastrofa od ponude. A jel baždarite vagu? Mogla bi poslužiti za korisnije stvari – od vaganja pisama. Dileri bi to bolje napravili.
– Jeste možda za Evo tv?
– Ne fala. Al evo, jesam za odlazak odavde. Ubili ste me u pojam. Tako osjetljiva oprema, a nema trave… Dobro bi došla dok se čeka. Uz lampione na baterije. S garancijom godinu dana. Strašna stvar! I trepere godinu dana kažete? Dajte urne nabavite! Jednu s grbom Dinama na primjer.
– Evo vam potvrda.
– Fala, dajte mi i ovu crvenu… Narandžastu, kajjaznam. Da sam ziher, da bu došlo…
– Još nešto?
– E da, i euro jack pot, pliz, brzinski osnovna kombinacija, kad već stojim kraj nadgrobnih lampiona. Nemate flajera nekih kamenorezaca? Šteta! Omajkozemljo, ovdje umrijet sigurno neću.