Kao i svaka pretežno epska nacija, imamo ozbiljan problem s introspekcijom. Bilo kakav samouvid spada u najgoru moguću slabost. Tako me, nakon jedno deset godina što sam javno govorila o napadima panike, još uvijek periodično pitaju bi li opet, jer nitko drugi neće. Sjete me se i ojađeni novinari koji se bave nekim drugim psihijatrijskim stanjima, pa malo nedostaje da postanem hodajuća demonstracija psihijatrijskog slučaja, bilo kojeg, samo zbog toga što s tim nemam osobit problem. Od svake psihijatrijske patologije, naime, uvijek me je više užasavalo patološko zdravlje, i patološka normalnost. Oko mene toliko je “normalnih” ljudi da je to ponekad jedva moguće izdržati, jer je to normalnost koja proizlazi iz kolektivnog ludila, i kolektivne dijagnoze.
Pišem ovo povodom činjenice da je crne kronike danas preplavila žena koja očito ima sve preduvjete za dijagnozu alkoholizma. Sada će krenuti uobičajene rasprave, o sigurnosti u prometu, izmjerenim promilima, apeliranje na savjest vozača, i razumna istraga o tome tko je u familiji žene koja pijana vozi već najmanje desetljeće policajac, politički funkcioner, ili nekakvo drugo od posljedica izuzeto stvorenje. Traži se po kojem ključu je ostvarila privilegij pijane vožnje, jer je to u našim okolnostima privilegij, kao što u privilegije spadaju i razne druge opačine, perverzije, i ubojstva.
Žena je, naime, ubila. Devetnaestogodišnju djevojku, koja je pokušavala preći ulicu, dijete nekakve skromne obitelji, koje je brižljivo prikupljalo odlične ocjene, u nadi da će vlastitim radom doći do pristojne egzistencije, koliko god da je tu utopiju moguće realizirati isključivo u emigraciji, i u nekom drugom poretku vrijednosti.
Na žalost, istina o privilegiju pijanstva mogla bi se pokazati razočaravajućom. Alkoholizam je, naime, općenarodni privilegij, jedan od rijetkih koji su uistinu demokratski, i dopušteni su čak i onima lišenim sigurnosti kriminalno-poltičke kaste. Alkoholizam podrazumijeva se do te mjere da u kontinuiranom nizu pijanih ubojstava na cestama, o kojima čitamo iz tjedna u tjedan, nitko uopće ne spominje ovisnost o alkoholu kao problem, a još manje se njime bavi.
MI, naime, znamo da je ova konkretna žena godinama vozila pijana, da joj je zbog toga više puta oduzimana vozačka dozvola, da je proizvela seriju prometnih udesa, ali ne znamo ama baš ništa o tome je li joj sud u bilo kojem trenutku odredio obavezu liječenja od ovisnosti. To je zbog toga što gotovo sigurno nije. Suci su, naime, točan, i samim tim grozan, odraz društva u kojem žive. A to društvo nalaže da se klonimo bilo kakvog samouvida, pa čak i ako je u pitanju ovisnost koja će prije ili kasnije svršiti tragično, u najboljem slučaju po ovisnika, u najgorem po gimnazijalku na pješačkom prijelazu.
Raspravljat će se o prometnim znakovima, prilagođavanju vožnje uvjetima na cesti, odgovornosti gostioničara.
O bilo čemu što se tiče ljudske psihologije, posrtanja, slabosti, neće se govoriti, jer je to u guslarskoj kulturi nepojmljivo. Ovdje su tragedije isključivo povijesne, i kolektivne, identiteti su kolektivni, uopće nema mjesta za bilo što što je pojedinačno. I u tom smislu se ima postaviti cijela zajednica: problem može biti politička protekcija, nekakva pripadnost. Problem može biti označavanje prometnice, odsustvo ležećih policajaca. Guslarski problem uvijek je mehanički, tiče se konkretnih zapreka, pravodobnog zaustavljanja neprijateljskog napada. Promoćurne svijesti o posljedici postupka.
Samo se nipošto, ni pod koju cijenu, ne smije upuštati u mutno područje ljudskih glava, pa čak i kad svježe odrezane služe kao suveniri. To bi vodilo u zabranjenom smjeru, koji nije tabu zbog toga što ljudi često odstupaju od poželjnog standarda, poremećeni su, ili makar psihički krhki. Problem je što bi vodilo prema zanimanju za pojedinačno, nešto što nema zajednički nazivnik. Ispostavilo bi se da je svaki čovjek, bez obzira treba li ga ili ne treba liječiti, kompleksan. Da ga nije moguće tako jednostavno svrstati u dinamiku kolektivnog, hordu.
Ne možemo zaustaviti ubijanje na cestama, jer se tiče onog čime se nismo sposobni baviti. Jednako kao što nismo sposobni liječiti ništa što bi narušilo društvenu hegemoniju. Živimo u arhaičnoj prošlosti, gdje je isključivo važno demonstrirati nadmoć. U osuvremenjenoj verziji, to znači posjedovati automobil marke Audi umjesto nekakvog pastuha vranca, ili šarca, i pokušati se što duže održati za volanom u stanju akutnog trovanja pićem.