MIR MIROGOJA
Kroz prah i pepeo i strugotine,
Oblak se probija, ko gruda kvasca.
Ariši piju svjež zrak divljine,
Vršcima svrdlajuć’ izvan obrasca.
Grad traje usred buke i hektike,
Dražeći pjesnike, prosjake, starce.
Očima dade bljesak elektrike,
Ušima zujanje u žici, komarce.
Nit’ trunke predaha, spokoja zeru,
Nit’ žednim živcima srk tišine.
Narodu mrava rad uzme mjeru:
Žuljeve nudi, znoj, opekline.
I tek kad duše jednom izađu
Iz tijela, na izlet dug i stvaran,
U prahu i purpuru dana pronađu
Mir Miorogoja, egalitaran
(2016.), Flora Green
radio gornji grad 
