Uz monografiju ”Filmografija Ivana Jukića i njegovi drugi radovi”, Quo vadis, Zagreb, 2018.

Prisjećajući se teza iz knjige Vladimira Petrića,  „Čarobni ekran“,  posebice u poglavlju Problemi estetike, podnaslov Poetičnost filma, gdje autor problematizira filmsku vizualizaciju poezije, pitajući se je li uopće moguće snimiti film po stihovima nekoga pjesnika, nagonski se prisjećam i fimskih inicijativa Ivana Jukića. Vladimir Petrić dvoji, pa kaže da to baš i nije moguće, odnosno, kaže dalje u istoj knjizi, na stanicama 5-18, kako to i jest moguće, ali tad je riječ – o novoj poetici filma. I da, Ivan Jukić snimio je 1983. godine, dvadest godina nakon Petrićeve knjige, film  „San i pomračenje“ , po poetskim tekstovima i pjesmama Georga Trakla, i bio prvi koji se u Hrvatskoj okušao u toj novoj poetici filma.

Svrstan u kategoriju eksperimentalnoga, Jukićev film pojavio se na Televiziji Zagreb i na Festivalu eksperimentalnoga filma krajem 1983. godine. Filmska kritičarka Mira Boglić napisala je tada u „Vjesniku“ kako je posrijedi „zanimljiv  film o pjesništvu Trakla, ali ne bi se smjeli raditi tako mračni filmovi“. Tako je, ocijenjen samo u jednoj rečenici, film zaradio epitet sumornoga filma…

Filmski rad i umjetnost Ivana Jukića promatram već puna četiri desetljeća, posebice način na koji je, poetskom pronicljivošću, otkrivao teme za svoje filmove, pronalazio umjetnička opravdanja za fotografije, scenaristički gradio priče o istinskom i često manje poznatom stvaralaštvu umjetnika i ljudi onkraj društvene prihvaćenosti. Možda zbog toga baš i mogu  reći što je to autor rekao svojim, ponajprije filmovima, a potom fotografijom i stihovima, pa i ustvrditi kako je tih osamdesetih godina prošloga stoljeća Ivan Jukić govorio jezikom nove poetike.

Početak njegove umjetnosti zapravo je poezija, koja je do mene došla u neobjavljenim svescima, ali i stihovi koje je autor objavio u VIDIKU (1980. godine). Nije dugo ostao u lirici. Izričaj kojim se koristio u poeziji ukazivao je na dovršeno propitivanje sebe, neophodno potrebno za svakog pjesnika.  Stihovi su mu, međutim, blago naginjali tada trendovskoj, ali ne manje vrijednoj, rock poeziji, koja je iznjedrila mnogo divnih stihova o osobnim stanjima. Štoviše, cijela jedna generacija duhovno se prehranjivala poezijom o intimi. U tome ni Ivan Jukić ne zaostaje, pa kaže (ovdje pod utjecajem Tina Ujevića): „Ljepota iz mene govori/koraci moji nisu lažni/možda su nemiri moji važni…“  Ali, kako sa svojim, tako je Jukić živio i s Ujevićevim, Šimićevim i s nemirima mnogih pjesnika. Govoreći poeziju, znao ju je na dirljivo privlačan  način približiti publici. Svojim je umijećem govorenja stihova zadivio i samoga velikana hrvatskoga glumišta, Toma Durbešića.

Sve velike umjetnosti smatraju emocije izvorom poetske riječi. No, praktički, to se shvaćanje sačuvalo među osobitim pojedincima, koji svoj osjećaj da se sve duhovno vrijedno nalazi ondje gdje su to prvi put osjetili, gdje je to obilježeno spontanim nadahnućima , prepoznaju tek kad se od toga izvora odvoje. Tako je i s Jukićem, koji je u svojoj poeziji jako brzo pospremio svoju poputbinu   (nostalgiju, odlazak, strahove):„…U očajnosti zbilje povratka/Vrijeme je uvijek pijano/Spremajući prostor kojim se vraćam…“), pa se poeziji nije ni mogao više predavati. Više nije na isti način žudio, a ni osjećao. Nije više mogao trpjeti kroz poeziju, jer pjesnička nadarenost nije bila dovoljna njegovoj pronicljivosti, neponovljivoj osobnosti, koja proturječi uobičajenim normama i nalazi opravdanje u izvlačenju neobičnih paradoksalnosti. Kada je, u pjesmi Crna ptica je mrtva u jarku, izrekao stihove „…Volim čudesa…“, bilo je jasno da se opredijelio za put kojim će jače zaći u trpnju i u umjetnost, prevladati sasvim obične osjećaje poput nostalgije. Pa onda nastaju stihovi jake žestine, velikoga ega, kao da su skovani u poetskoj radionici jednog Unamuna: „Mene ima u koracima/Mene ima u oblacima/Mene ima u sluhu/Mene ima…“

Kako svaki umjetnik gotovo da mora otvoriti svoj umjetnički put stihovima, jer tako iskazuje svoje pravo na stvaralaštvo, na individualnost, Jukić je to pravo još zaokružio u pjesmi „U orbiti“: „Bio sam jučer u orbiti/Šest tisuća svjetlosni godina/Udaljen od zemlje/ Vidio sam spektar boja/Koje se miješaju u jednu boju/Danas sam na zemlji/Vidim mnoštvo ljudi/Oni se ne miješaju.„

Ičtitavajući njegovu poeziju, doživljavam to razdoblje kao vrijeme kada ga je mogućnost samoizražavanja fascinirala, ne samo kod njega samoga nego i kod drugih. Mogao je, naime, da kao istaknuti talent, nastavi djelovati slikom, fotografijom, riječju, pokazujući i tumačeći stara ili opća znanja. No, on se odlučio umjetnički objelodanjivati ljude i pojave neobičnih osobina. U središtu njegovih dokumentarnih filmova, kad su posrijedi umjetnici, svima podaruje zasebne osobine. I svi pripadaju onima čija su djela ispunjena patnjom i prijekorom. Ili pate i trpe prijekor. Poistovjećujući se s pokojom osobinom onih koje portretira, kao autor  je stvarajući, finom emocijom zasjenčene filmove o ljudima osobenjacima i rasvjetljujući ustvari njihove sudbine  – i sam prerastao u umjetnika koji je napustio mladenački nagon za lijepom glazbom i stihovima te se posvetio filmu, gdje je, nasreću, objedinio svoje talente. Ipak, čini se da je zauvijek ostao odan riječi.

Jer, Ivan Jukić dobro poznaje riječ. Njome se općenito služi u svojoj umjetnosti kao sposobnošću raspoznavanja tuđeg jezika i to pokazuje, primjerice, scenarijima, koje je sam pisao za većinu svojih filmova. Uz to, i film je govor, zbir riječi, uobličenih u znakovne slike. Njegovi filmovi zato posjeduju neobičnu slikovnost, koju vješto katkad crpi iz samih likova, ali tu slikovitost – zato jer je umjetnik s koncepcijom – dalje razvija, kao u filmovima o slikarima Milovanu Staniću, Slavku Stolniku, kiparu Anti Ušljebrku, pjesniku Zlatku Tomičiću…U filmovima pak zanimljivih naslova, „Slutnja“, „Psihoanaliza“, „Nemoć“, pokazuje čarobne slike, koje nezdrave emocije i/ili ljepotu, čine  gotovo opipljivima, pa se stilske figure duboko urezuju u pamćenje.

Jukić svoj filmski autorski opus počinje u vremenima kada protagonisti njegovih filmova nisu društveno istaknute osobe, ali se izdvajaju djelom, osobnošću, stavovima, posebnošću. Njemu je upravo to izazov, poziv da afirmira i umjetnički obradi njihovu samozatajnost. To čini izrazito u filmovima o Georgu Traklu, kiparu Anti Ušljebrku  i, nadasve lirski, u filmu o Andriji Kačiću. Bio je to i njegov intimni iskorak u umjetnosti filma. Premda je radio u vremenima kada je bilo prilično oportuno baviti se takvim temama i ljudima, Jukićevo stvaralaštvo sačinilo je prelijepe spomenike umjetničke i filmske riječi. Doslovce je znao prepoznati trenutak kada je hrvatska kultura prestala zadovoljavati uobičajenim tradicionalnim, „folklornim“ sredstvima izražavanja. Tražile su se nove forme i kao pogodan prostor pokazala se ona koju je Ivan Jukić prepoznao kao film.

Kada se izražava poezijom ili dok piše tekstove o ljudima, arhitekturi, zbivanjima iz svoga kraja, dok fotografira, svejedno kako se izražavao, ali uvijek pokazuje čitatelju, gledatelju, promatraču, kako vlada stilovima: kao s  dragocjenostima, tako se on igra bogatsvom riječi što ga je ponio iz zavičaja. U fotografiji zato zaluta u šarolikost. Ali neka! I to je moć umjetnosti, da sam stvara nova sredstva poetskoga izraza. Njegov nevidljivi impuls utjerao ga je u dva pravca izražavanja: jedan prozračni, gdje se izražava stihovima, glazbom, filmom; drugi hladniji, kada govori fotografijom, autorskim tekstovima, monografijama o Runovićima, o imotskome kraju.

Runovićima  je Ivan Jukić udahnuo nešto besmrtnosti, a svojom poetikom kroz fotografije iskopao dio tamošnje povijesti. On Runoviće posmatra kao živo drvo, bilo da se koristi riječju ili slikom – misaonim pogledom prelazi od nastanka do najsitnijih detalja  (kako drugačije protumačiti ideju o tome da fotografijom zabilježi natpise na grobnim spomenicima!). Brojni su još detalji koji pokazuju neraskidivu vezu Ivana Jukića i Runovića, a provlače se između rečenica, osjećanja, zvukova, fotografija i poezije.

Kako je uobičajeno u teoriji književnosti da se svako obraćanje, svako komuniciranje umjetnošću, smatra vrstom darivanja, svojevrsne posvećenosti, makar se to samo podrazumijevalo, tako je i njegova umjetnost, koja se iz čistoga srca odlijevala u obliku riječi, slika, glazbe,  a  onda pretakala u stihove, scenarije, filmove, fotografije – za nas upravo dar.

ŽIVOTOPIS

Ivan Jukić (od roditelja Nikole i Matije, rođene Puljiz) rođen je 31. listopada 1950. u Runovićima, kraj Imotskog. Školovao se u Runovićima, Grudama, Kaštel Starom, Imotskom, a u Zagrebu je diplomirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Uz studij je 1973. godine počeo pohađati filmsku školu u Hrvatskom filmskom savezu, Kino klub Zagreb, gdje je stekao zvanje majstora amaterskog filma. Poslije je prešao u profesionalce i postao samostalni filmski i TV redatelj. Tijekom svoga umjetničkog rada snimio je brojne dokumentarne, kratke igrane, znanstvene, brazovne i TV filmove. Sudjelovao je na mnogim domaćim i inozemnim filmskim festivalima, kako u službenim, tako i u neslužbenim programima. Za svoje radove dobio je nekoliko nagrada, a među najznačajnijima smatra Zlatnu statuu, koju je dobio za film Fra Andrija Kačić Miošić 2004. godine.   Za ovu knjigu prikupljno je gotovo sve što je Ivan Jukić u kulturi do sada radio, a riječ je o filmografiji kao primarnoj djelatnosti, rock i pop glazbi i kulturi, izložbama fotografija, poeziji, govorenju poezije i objavljenim knjigama. Donosimo podatke za 68 autorskih filmova, koji su prikazivani u mnogim kino-dvoranama, na filmskim smotrama, znanstvenim skupovima, filmskim tribinama. Najviše materijala prikupljeno je i konzultirano na Hrvatskoj televiziji, za koju je, kao stalni vanjski suradnik, radio dvadeset i devet godina. Također, donosimo i podatke za četiri namjenska filma, koji nedvojbeno imaju kulturnu vrijednost.

Snimio je i mnoge promidžbene filmove te glazbene spotove za mnoge estradne pjevače. Jukić misli da te podatke ovdje nije potrebno donositi jer nisu važni za njegovo kulturno djelovanje. Uvrstili smo i podatke za dvije knjige, fotomonografije, te jednu brošuru; podatke za izložbe fotografija; ciklus objavljenih pjesama; slikovne i novinske dokumente o govorenju poezije; mnoge podatke iz tiska što svjedoče o njegovu radu. U knjizi donosimo i radove koje je on pisao i objavljivao, kako u tisku, tako i u stručnim zbornicima. Svakako valja naglasiti kako su počeci njegova umjetničkoga rada u knjizi skromno dokumentirani, a odnose se na njegovo djelovanje u rock i pop glazbi. Premda, Ivan se Jukić s glazbom i glazbenim instrumentima rano susreo: budući da mu je otac svakoga dana svirao tamburu, odmalena je upijao te zvukove, sve do očeve rane smrti. Otac mu Nikola svirao je u orkestru, što ga je krajem 1937. godine osnovao fra Krsto Radić. Vježbali su i svirali do početka Drugog svjetskog rata. Tada se orkestar raspao, a mladići su otišli u rat. Orkestar je poslije rata obnovio učitelj Marko Svaguša, od onih članova koji su se iz rata vratili živi. Otac mu je imao svoje tambure, brač drugi i samicu. Na podne je, kako na jednom mjestu navodi Ivan, „svirao svaki dan, a nedjeljom cijelo poslijepodne“.

Kada je početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, prof. Josip Spiegel došao u Runoviće za učitelja glazbenog odgoja, osnovao je u Osnovnoj školi tamburaški orkestar. Jukić je tada u orkestru, na očevoj tamburi, samici, učio svirati. Kao srednjoškolac, Ivan se bavio glazbenom kulturom, a sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća u Grudama je počeo svirati bubanj. U Kaštel Lukšiću je već 1968. osnovao rock grupu Spiritisti,a početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u Imotskome je osnovao pop grupu Pasati. Za njegov rad HZSU mu je dodijelila status umjetnika RH. Tijekom svog profesionalnoga bavljenja umjetnošću djelovao je dvadeset godina i kao ravnatelj neovisne filmske proizvodnje CTV FILM u Zagrebu. Danas živi i radi u Zagrebu. Bavi se i pisanjem te umjetničkom fotografijom. Administrativna komisija Vlade RH proglasila je Ivana Jukića zaslužnim građaninom za zasluge djelatnika u kulturi RH. Rješenje od 14. prosinca 2016. Klasa: 061-06/16-02/02. Urbroj: 5030115/02-16-2