Piše: Boba Đuderija

Put od Splita do Rijeke uvijek odradim onim autobusom što se zaustavlja u svakom malom mistu. Mili se, gmiže se uz obalu, točka po točka, vala po vala. To je osam sati malih mista, osam sati otoka i osam sati Velebita. Šoferi svako malo objavljuju pauzu. Neki najave “Stajanje 10 minuta” pa se vraćaju nakon 20min najedeni, odmoreni, bez ikakve namjere da objasne kašnjenje. Drugi pak najave “Stajanje 10 minuta” pa pale motore nakon 6 ipo minuta, bez brige o tome hoće li netko ostati zbog krive informacije. Tko je došao, došao je, tko nije nek’ ide pješke, ionako će u Rijeku stići istovremeno kad i autobus, ako ne i prije.
Već poznajem lica i navike svih šofera i njihovih kolega, najdraži mi je među njima jedan duo koji ionako dugo putovanje još oduži sporom vožnjom. Tad se lijepo ufilmam da sam turist i po tisućiti put brojim otočja i grebene, promatram s čežnjom i strahopoštovanjem udaljene, maglovite vrhove Velebita i čudim se kako itko može prijeći taj put bez zastajkivanja. Kao nagrada nakon osam sati truckanja i kilavljenja, na kraju, dočeka me grad. Na Žabici iskačem iz sjedala kao znatiželjna, nestrpljiva žaba i širim ruke, uzvraćam Rijeci zagrljaj. Ovaj put mi je pokazala kako zaista teče, kako poplavi bez najave i pretvori se u plutajuću, akvarelnu arhitekturu. Šljapkam njenim ulicama neuznemirena, uzduž i poprijeko, pa nisam ja putovala osam sati, osamsto godina da bi me malo vode obeshrabrilo. Na povratku, iako je nizbrdo, opet se ne vozimo ni minutu manje od osam sati. I opet osam sati malih mista, osam sati otoka i osam sati Velebita. Uživam, pa to su zadnje tri preživjele osmice u ovoj zemlji. Već iza Karlobaga nebo me podsjeti da se vraćam tamo gdje je sunce jedina zagarantirana stvar, tamo gdje kiše nisu riječke, tamo gdje ne traju nego s neverom dođu i odu, tamo gdje nisu stanje, nego incident. Dakle dobro je, i uzbrdo, i nizbrdo…