„Žene su stvarnost, žene su bajke / Žene su žene, žene su majke / Žene su ukras prirode, žene su ženstvene, žene su ženstvene“, pjevali su prije gotovo četiri desetljeća Buldožeri u svojoj ironično-ljubavnoj „Žene i muškarci“.

Piše: Zlatko GALL

Danas su pak njihovi stihovi tako beznadno pase. Posebno oni koji vele „žene žive u pjesmi, žene žive u braku / žene uz goblene, ah žene sirene“. Jer, molit ću lijepo, i zadnjoj je budali jasno da su u ovom još uvijek formalno patrijahalnom društvu žene vidljivije, prisutnije, utjecajnije i značajnije više no ikada. Sportom vlada Sandra Perković, aferama oko „borgovaca“ i Agrokora Martina Dalić, odvjetništvom Jadranka Sloković, estradom Severina, histeričnom desnicom Bruna Esih, katolibanskim udrugama Željkica Markić, kulturom ministrica Nina Obuljen a „nekulturom“ poduži popis cajki-pevaljki i „domaćih izdajnica“ na privremenom radu u Hrvatskoj.
Predsjednički izbori su još daleko, nitko još nije službeno objavio svoju kandidaturu ali od dječjih vrtića pa do domova umirovljenika kao da su svi uvjereni da će se na njima za drugi mandat boriti aktualna predsjednica. Zašto? Zato jer je kad se bolje razmisli, cijeli njen predsjednički mandat – kampanja. Kao da ju je nadahnuo i sam veliki mag reklame i cirkuskih predstava P.T.Barnum. Ako su Barnuma s pravom zvali „Ocem rasipnih i napadnih reklamnih kampanja,” hrvatska bi predsjednica mogla biti barem njegova izgubljena rođakinja. Jer sve one silne selidbe Ureda predsjednice u „pasivne krajeve“ bile su spajanje ugodnog i beskorisnog u promociji vlastitog lika i stasa baš kao i podijeljene čokoladice i „svete sličice“ dubrovačkim klincima, selfiji pred ogradom Bijele kuće, guranja u prvi plan uz svjetske političare od formata, navlačenja maskirnih uniformi ili navijačkih dresova, istrčavanje na pozornicu na „naklon“ nakon premijere „Labuđeg jezera“, udomljavanje „cucka“ a sada i sve češće posezanje za pjevačkim mikrofonom.
Izbori su, rekoh, još daleko no jedna je stvar sigurna: predsjednici Kolindi Grabar Kitarović na megdan može izaći samo žena. Muškarci tu naprosto nemaju što tražiti. Možda bi se još našao netko tko bi u maskirnoj uniformi s hrvatskom strojnicom u muževnim rukama mogao parirati dotjeranoj ženi koja je lani bez mnogo rasprava promijenila pravilnik koji joj sad dopušta da legalno nosi vojnu uniformu kao vrhovna zapovjednica i kada je u posjetu vojsci no, zaboga, možete li zamisliti vojničinu Damira Krstičevića kako majčinski cmaće djecu sitnog zuba, daruje im čokoladice, suznih očiju „usvaja“ napuštenog maltezera te liposukcijom i strogim dijetama radi na svojoj figuri. Ili možda da u dresu „repke“ ulijeće u svlačionicu i veselo pljeska po guzi razgolićene reprezentativce. Malo sutra!
Predsjednici, očito je, na predstojećim izborima konkurencija može biti samo žena. No koja? Da li Dalija Orešković, koja je nakon gostovanja kod Ace Stankovića, pobrala goleme simpatije na društvenim mrežama i dala nade svima koji još vjeruju u „treći“ (pardon, „četvrti“) put? Možda no ajde kažite pošteno liči li vam gospođa Orešković na nekoga tko bi gostovao kod Bujanca i ugostio ga na svojoj inauguraciji, na nekoga tko bi za navijačke nerede optužio Orijunaše i bio u veoma „friendly“ odnosima sa Zdravkom Mamićem? A baš taj dio „personalityja“ gospođe predsjednice jedan je od aduta i na budućim izborima kod lijepog dijela glasačkog tijela.
Dalija Orešković, bude li se odlučila za predsjedničku utrku, zacijelo će moći računati na glasove svih onih kojima barnumovski cirkus već godinama ide na jetru. Moći će računati na glasove onih kojima je pun kufer i „samoodrživog“ Plenkovića i kilavog Bere; na one koji ni u paklu droga ne bi dali svoj glas Hasanbegovićevom zdrugu ili povampirenom Đapiću… Također i na sve one razočarane u „mostovski“ „treći put“ i nepodnošljivu lakoću populističkih rješenja Pernara i „Živog zida“. No je li to i dovoljno? Iskreno rečeno sumnjam jer većina spomenutih glasačkih skupina zacijelo je već odustala od bilo kakve iluzije o promjenama. Pacificirana, umrtvljena neizborom opcija, raseljena i do srži razočarana. Najkraće rečeno, trebalo bi se dogoditi čudo – a u Hrvatskoj ga ni u Međugorju ni na Poljudu više nema – da se svi oni pokrenu. I na ulici i na glasačkim mjestima. Jer, kako to veli pjesnik iz Čavoglava – nisu ni prije!
Tko bi onda gospođi Kitarović mogao na megdan? Kako stoje stvari, možda samo neka frankenštajnovska ženska “novotvorba“. Ona koja bi doprla do većine glasača. Mišičava i jaka poput Sandre Perković, posvećena vjeri kao Blanka Vlašić, stasom nalik Lidiji Bačić a poprsjem Nives Celzijus, s organizatorskim sposobnostima i retorikom Željkice Markić, majčinskim gardom Martine Tomčić, s prehrambenim navikama Mile Elegović, upornosti u vježbanju Renate Sopek, vrckavošću i pjevanjem Maje Šuput, sa Severininim smislom za samopromociju i inteligencijom Ave Karabatić.
Stoga, gospođo predsjednice sretan vam i drugi mandat.