Piše: Vedrana Milas Neudorfer

“Zašto baš ja!? Ili zašto baš ti?” Zato jer – svi!
Nekako su ljudi prije, nije to baš davno bilo, doživljavali smrt kao svog najboljeg prijatelja, jedinog pravog životnog suputnika, računajuć’ s njom, gledajuć’ na nju, kao na oca.
Na prijatelja čije se postojanje nije dovodilo u pitanje, apsolutno se prihvaćalo, jer smrt nikada nije iznevjerila nikoga. Od samog rođenja, nosimo je sa sobom.
A onda, zakrivljenom putanjom, izvitoperenih želja za svim i svačim, totalno nebitnim stvarima, “borbama” za više, jače, bolje, izmačali su “životne borbe”, pobjede! nad njom – zanemarujuć svoj konačan kraj i postojanje. Da je čovjek, bila bi proglašena kao prva i jedina persona non grata svakoga života.
Pa za njega, kakav god bio, mačamo se ovladati njome.
Samo, smrt se nikada nije složila u jednoj i jedinoj stvari – a ta je da postane sluga čovjeku. Nema platiš, nema kupiš, ja bi još malo… A-a. Jedna je od posljednjih kojima nikada nitko neće vladati.
Nježno, lako, s puno ljubavi – nosi nas sve. Zato i dolazi nenajavljeno, neplanirano, jedan na jedan.
A ljudi umiru veličanstvenom njom, bez ikakvih priprema ili razmišljanja. Kalkulacija. Ugovora, anexa, dogovora… Tek posljednja tri izdisaja, i ona; lijepa, dražesna, nježna, prepuna ljubavi prema čovjeku daruje mu, kao konačan dar života, olakšanje od svih životnih nedaća, boli, očaja, tuge, jada, muke, straha… Samo ljubav nudi. Za kraj životne borbe – stiže kao nagrada.
A ti… Neki ljudi znaju kada im je “čas”, i sretni su i spremni. Odlaze sami, u tišini, pobjegnu naprosto od živih – od jadikovki, plača, tuge, šoka, naricanja, jer ne bi bilo prikladno kada bi im mogli reći: “Ja bježim od svih vas. Konačno sam sretan! (Iskreno, pa živi bi ih prokleli u tom trenu. Koji bezobrazluk od mrtvoga, kojeg oplakuju, a žale sebe)!
A Samsara, kotač sreće se okreće. Nekom tuga, nekom sreća. I guram ga, opet, na tvoju stranu.
Pa zar nismo nedavno zaključili “da je život uspješan, samo ukoliko smo uspješno umrli?! Ti si uspio.

(Posvećeno Zoranu Perišiću)