Nabavila je malo, slatko žuto pile, pa ga vodala van. Priviknuti na to svoje ludilo, svak na svoj način, ako mi šetamo pse, mačke, zečeve, što Ona ne bi svoje pile? Prozvasmo ga – Koki. Al’ to pile, brzo naraslo, pokazalo nam kako vrijeme leti, ako već neće Koki, bio je malo lijen, svojeglav i živčan. Kočoperio se bio glavni u ulici, preobražen u rasnog pijevca. Zakukuriče prvog jutra, promuklo i dosadno, (vježbao je) a mi mislili da sanjamo. Probudio cijelu ulicu, a bila je noć. Za njega – savršen početak dana. Glavinjali smo, neispavani, al’ nema veze! Kad eto druge zore. Eto i Kokija. I treće. I četvrte. Onda je T. pete zore, izašao na balkon, gol, ko od majke rođen i stao se drat: “Jebote taj tvoj idiot od pijevca!, ubij ga! U juhu s njim! Kljun mu zaveži! A ona njemu: Sramota! Ne voliš životinje! Đubre jedno klošarsko! Još si i gol! Luđački manijače! Nitko nije primjetio do tada, da je T. – stvarno gol. Toliko smo bili neispavani. Psi se uzlajali, mačke mijaukale, uglavnom – svi smo ustali i kuhali kave. Oči nam premrežene crvenim žilicama, i točno se znalo iz koje smo ulice. Hitalo nas je sim tam u hodu. Onda je T. popizdio do kraja, opet gol ko od majke rođen, stajao na balkonu, netko je vikao: Prehladit ćeš se, uđi unutra! – bila je to neka deveta zora u srazu s Kokijem i svi smo bili dezorijentirani. T. je gol repetirao neku pušku, polubudan al’ posve lud – ispucavao na njen balkon. Što rafalno, što pojedinačno.
– Šta sad puče? – pitah puzeć iz hodnika u kuhinju.
– Pogodio je lampu… – reče on trljajuć oči sneno iza čuke do prozora. Da ga ovaj ne satre…
Koki uopće nije doživljavao kaos, a mi smo puzajuć kuhali kave, iz žablje perspektive, jer će budala propucat prozor – vako lud i gol i sjeban. Kad smo svi već bili na rubu svih poznatih i mogućih slomova, negdje oko petnaeste zore, Koki se nije oglasio. T. je stao na balkon i vikao: Di je Koki?! Ubojico nevinih! Šta je sad?! Ha? Luđakinjo! Ubila si nevino biće! Satrala si ga! U juhu! Kanibalko stara! Ofucana… – reče T. slomljeno, povukavši se s balkona. Nasta mir. Svi budni. Nitko se ne usudi pitat je gdje je Koki. T.-a pozdravljamo obazrivo, sve na lijepo s njim, ne znamo koliko još municije ima doma, pa… A žao nam Kokija. I T.-a. Zbližio nas nekako, s najavama zore. A fali nam, bolesno – deračina, buđenje i opće ludilo. Lampu još nisu popravili…