Piše: Slađana Bukovac

Otimačina mikrofona. Kako bi ostala slika, a nestao ton. Standardnoj personi cenzorskih tendencija refleks bi bio da gurne dlan ispred objektiva, a ne da proizvodi nijemu sliku.

Otimanje mikrofona, osim u slučaju kad ljudi nemaju iskustvo s medijem, pa misle da ga moraju pridržavati sami, postupak je bez presedana. Poltičari, naime znaju da je mikrofon sredstvo za rad, i da je njegova uloga, osim funkcionalne, simbolična. Mikrofon na sebi ima logo medijske kuće, i pretpostavlja da se pitanje postavlja u ime kompanije, ne samo novinara.

Zbog toga novinari uvijek paze da im je mikrofon na istoj visini na kojoj ga drže kolege, kako ne bi suvišno narušavao kadar, ali i kako se ne bi dogodilo da se ne vidi. Ljudima koji se ne bave tim poslom malo je teško predočiti što znači istrgnuti novinaru mikrofon iz ruke. Mikrofon novinara definira kao službenu osobu, koja postavlja pitanja u javnom, a ne u vlastitom interesu. On je njegova legitimacija, i istovremeno određuje nužnu distancu između sugovornika, koji ne razgovaraju privatno, već s određenih pozicija. Također, mikrofon je dokaz da je intervjuirana osoba spremna dati snimiti, i objaviti, vlastite stavove.

Oduzimanje mikrofona novinaru znači oduzeti mu mogućnost da se obrati javnosti, i radi svoj posao. Pored toga, uzimanje bilo kojeg predmeta koji drugi čovjek drži u ruci, i otimaču ni na koji način ne pripada, izrazito je agresivna gesta. Novinar mikrofon ne posjeduje, on ga vraća na propisano mjesto kada završi s poslom, ili na kraju radnog dana. U trenutku kada se opet pretvara u privatnu osobu, odlaže opremu jednako kao što liječnik odlaže stetoskop, ili kutu. 

Gesta grabljenja mikrofona novinaru iz ruku vulgarna je, i izrazito fizička reakcija na nezadovoljstvo postavljenim pitanjima. To je refleks samovolje, i i hirovitosti, na koji jedva da bi se ijedna javna osoba odlučila. U najgorem slučaju, dogodilo bi se da se na pitanje reagira verbalnom agresijom, ili prijetećom intonacijom, pa čak i uvredama. Otimanje mikrofona nije samo otimanje sredstva za rad, to je nijekanje legitimnosti novinarstva.

Svi smo se nasmijali, bilo je komično, ili barem tragikomično. Ali zapravo nije ništa od toga. To što je postupak primitivan, ne čini ga bezazlenim. Što bi se dogodilo da je čovjek inzistirao na tome da zadrži vlastitu opremu? Bi li došlo do naguravanja, reakcije tjelohranitelja?

Bi li bio optužen za fizički napad na predsjednicu RH, premlaćen, strpan u “maricu”? Ne bi bilo preveliko iznenađenje da takav scenarij vidimo u dogledno vrijeme.