Noć je. 800 sam i nešto milja od mog Zagreba.
Nije London ali jest Andover kog bi možda malo tko ucrtao u itinereru svog putovanja britanskim otokom.
Šušti jesenje lišće pod mojim šuzama dok šećem ulicama čini se već usnulog grada u kome do danas nikada nisam bila.
U stvari, to je prvi puta u protekle tri godine da imam priliku doživjeti noćne ulice nekog britanskog grada. Obično gledam noćno seosko nebo ponad cottigea tik uz polja i šume.
Ulicama Andovera puše vjetar. Na meni topla jakna, rukavice, šal i zimska kapa. Hodam nalik medvjedici, rumenih promzlih obraza ali fino mi je i toplo. Promatram izloge, pretežno barber shopova i agencija s nekretninama, kineskih, indijskih..restorana. I čudim se broju tih barber shopova i izloga sa fotografijama i cijenama nekretnina. Kupuje se očito i prodaje. Kafeterije su zatvorene i prazne. Tek poneki pub.
Sjećam se kako me za prvog posjeta Beogradu prije koju godinu oduševio broj knjižara i začudila količina dućana s tenisicama i imenom Zeptera na pročeljima zgrada.
Zagrebom vjerojatno zapravo dominiraju pekare, dućani s cipelama i kafići.
Šušti lišće pod mojim nogama.
Mislim na mamu i tatu.
Mislim na baku Mariju i mog bratića Branka, djeda uz kog sam odrasla i mog djeda Martina koga nikada nisam upoznala.
Moj Zagreb s jedne je strane Otoka, preko La Manchea, moja sestra s druge strane otoka preko Atlantika. Ja negdje tu..u sredini.
Šušti lišće pod mojim šuzama..
Moji djedovi i bake, moj Branko nikada nije šetao Andoverom npr…
Ali kao da sada šeće samnom.
Šeću i moje bake i djedovi. Tu smo zajedno i vijugamo ulicama usnulog grada lica promrzlih od vjetra.
Malena je ova naša planeta i svugdje smo u svakom trenutka svog postojanja.
…mislim si ovih 800 i nešto milja daleko od Zagreba.
Ak me razmete?