DJETINJSTVO I NEBO

Svi se ljudi rađaju sluzavi, prljavi i goli, i sve nas treba zagrliti. Neki su ipak golji od drugih. Kao da su se već rođenjem 
zatekli s one strane svijeta, u zemlji Minusu.
A nas takve treba zagrliti i nahraniti. Obećati nam.
Roditelji su nam radili u rudokopima, u praonicama i krojačnicama, po tvornicama plastike i u nekom dalekom svijetu punom metala, betona i užasnih stranih riječi.
Djetinjstvo, o da, bilo je i visokih stabala za pentranje i dubokih mravinjaka, bilo je čudesnih ptica i slabašnih, akvarelno nježnih leptirića. I ono bolno veliko i opojno sunce što se zlatno dimi iz vode i kamenja.
Siromašna su djetinjstva često lijepa.
Ali u štalama i hodnicima, u poljima i šumama,ljudi se rode bez oslonca i goli, premalih doručaka. Bubnu u ovaj svijet na tlo, pa kud puklo
bilo daleko, bilo blizu otvorenoj plohi neba.
Uvijek trudnoj i sretnoj.