Shvatila si naprasno u jednome trenutku lucidnosti da moje pjesme imaju u sebi potencijal iniciranja nuklearne reakcije jedne atomske bombe. S time bi se bez problema mogao razoriti čitav svijet. Došla si do toga samo na osnovu promatranja slijepljenih komada papira na kojima su bili isprintani moji stihovi. Zabrinjavajuća dužina tako sastavljenih cjelina bila je vrlo prijeteća. U diplomatskom automobilu tvog oca saopćila si mi plan stvoren samo koji tren prije, kako ćeš sve moje svitke s pjesmama sakupiti na Sjevernom polu i onda dignuti njima cijelu planetu u zrak. Pitao sam te zabrinut zašto bi to učinila. Nisi mi odgovorila, ali znao sam da je to zato što ne voliš ljude. Osjetio sam zlo u svemu, u tvome načinu razmišljanja, u tvojem nastojanju – to je naprosto bio početak ludila. Pitao sam te i zašto tvoje vlastito nervno rastrojstvo mora povesti u smrt čitav globus. Rekla si da tako mora biti, tvoja odlučnost da činiš zlo bila je ogromna. Čvrsto si vjerovala da ćeš uspjeti i to je moju nemoć da promijenim tok događaja činilo još izražajnijom. U izvođenju plana pomoći će ti ljudi s diplomatskim imunitetom. Njima nećeš reći svrhu premještanja svitaka s pjesmama na odredište, naprosto ćeš im to zatajiti. Naredila si vozaču crnog automobila da stane i izašla van hodajući prema koncertnoj dvorani. Vani se jutro pretvaralo u noć. Narančasto nebo kao i inače. Ponijela si sa sobom jednu moju pjesmu sastavljenu od slijepljenih papira u ruci i vitlala njome zrakom ispuštajući dječje krikove. Istrčao sam iz automobila za tobom. Pitao sam te zašto si tvrdoglava, zašto toliko snažno prkosiš mojim nastojanjima da ti pomognem i ublažim tvoje ludilo. Ušli smo u autobus koji je vozio prema Pothodniku. Rekla si mi da se stvari više ne mogu promijeniti. U nekoliko minuta popodne se pretvorilo u jutro, a onda se jutro pretvorilo u večer. Nebo je sada divljalo bojama. Pukao sam i putnicima autobusa glasno opisao detalje tvog nervnog raspada. Sve ovako glasno izrečeno konačno je izgubilo logiku opasne radnje, tvoja je bolest dobivala svoje jasne i vrlo prizemne obrise. Zaplakala si shvaćajući da više ne kontroliraš situaciju. Dok sam suputnicima opisivao našu intimu, osjetila si da moje pjesme uopće nemaju snagu nuklearne bombe i da si sama sebe obmanjivala i lagala. Emocije se smiruju i ti se nakon posljednjeg zagrljaja gubiš među gomilom putnika stražnjeg dijela dugačkog autobusa.

Silazim na posljednjoj stanici. U blizini me čeka hrpa knjiga potrpana u bijeli dostavni auto. To su antologije tiskane u inozemstvu. Sjedam u kola i vozim prema zapadu u centar grada. Tijekom transporta antologije se pretvaraju u kazališnu predstavu iz Sarajeva. To je sada jedno šaljivo popularno uprizorenje priče iz studentskog života. Ljudi rado gledaju ovu predstavu kada se izvodi u kazalištima ili malim podrumskim birtijama. Pristigavši u centar iskrcavam knjige iz bijelog dostavnog vozila. Premještam ih preko raskršća u gomilama po pet komada. Knjiga je ukupno stotinjak i prilično su debele. Proces je spor, dugotrajan i naporan. Prolaznici mi pomažu prenositi knjige na drugu stranu ceste. Završavam upravo u trenutku kada predstava u malom klubu zgrade pored parka završava i gledaoci se razilaze kućama. Nitko od njih ne želi kupiti knjige koje sam donio sa sobom. Ljudi me samo gledaju, vide da sam ovdje, znaju što prodajem, ali nitko ništa ne kupuje. Uzimam pod mišku desetak primjeraka i idem na drugo mjesto gdje za par minuta završava ista ova predstava ali s drugim glumcima. Tamo publici koja odlazi kućama uspijevam prodati jedan primjerak knjige za sto kuna što je samo mali dio iznosa koji sam uložio u njihov tisak. Ima još prolaznika koji razgledavaju no nitko ne kupuje. Neki pitaju spominju li se unutra gradovi. Odgovaram potvrdno iako nisam baš siguran. Kada se gužva raščistila jednu knjigu je uzela moja prijateljica s crvenim naočalama koju vidim prvi put u svome životu. Pravda se da sada nema para ali će mi dati novac kada se za to steknu uvjeti, njeno objašnjenje vrlo je komplicirano. Slijedi me dok hodam dalje gradom. Jako je brbljava, pomalo me nervira. Ulazimo u vežu neke zgrade u centru s drvoredom crnog lišća ispred fasade. Prolazimo tihim polumračnim dvorištem. S dvorišne strane je zgrada koja unutra ima ogroman ispražnjeni bazen što služi kao autobusna stanica gradskog prijevoza. Vrlo sam tužan. Legnem potrbuške na rub bazena, autobus upravo dolazi. Nepoznata prijateljica liježe do mene i rukom mi miluje obraze. Kada autobus konačno stigne za petnaestak sekundi, otkinut će mi ruku. Na prsima čvrsto stežem knjigu koju nitko ne želi kupiti i plačem.

Budim se…