Piše: Slađana Bukovac

Na dan kada odajemo poštovanje žrtvama Vukovara (što je prazna forma, jer da stvarno imamo poštovanja, u Vukovaru, Slavoniji, bilo bi drugačije) na njemačkoj televiziji udarni prilog iz Velike Kladuše, o migrantima koje je pretukla policija. Iz nekog razloga i dalje tvrde da je to naša, hrvatska policija. Jedan mladić pokazuje noge u zavojima, da su mu noge izgazili, i isprebijali, vojničkim čizmama. Mrak na granici, ponovo. Taj nagon za mučenjem i premlaćivanjem, koji se krajnje brzo aktivira.

Uglavnom, dok se bavimo padom Vukovara, opet iznova puštamo Sinišu Glavaševića, što postaje već pomalo neukusno, jer ispada kao da ga baš dobro ne čujemo, ili odbijamo razumjeti što govori, netko nekom gnječi stopala, kako bi ga spriječio da hoda, razbija mobitele, kako bi spriječio da se snađe u prostoru, navodno se i otima, pljačka. To nije pobjeda civilizacije i demokracije, nije pobjeda uopće. I teško je zapravo razumjeti, možda ćemo se time kako spada baviti tek nakon deset godina, pitati se gdje smo ranije bili. Jer jako je teško shvatiti zašto netko mlati, i zlostavlja ljude, koji se uopće ne mogu braniti. To pitanje naravno djetinjasto je, potpuno glupo. (Kasnije, sve skupa razlagat će se na “zapovjednu”, i “izvršnu” odgovornost, raslojavati će se te odgovornosti kao glavica luka, samo što neće biti nikoga tko ih je spreman preuzeti).

Policajci, kad izađu iz noći, iz šume, kad završi smjena, i privremeno se prekine lov, vraćaju se u svoje normalno obličje, postaju jednostavni obiteljski ljudi. Samo što je upravo socijalno neugodno, to s Vukovarom, i divljaštvom na bosanskoj granici, kako nas vide drugi dok sami sebe još uvijek gledamo kao žrtve, i ujedno pobjednike. To strahovito nasilje, i divljaštvo, koje se svako toliko oslobađa iz našeg nacionalnog bića, kao podivljali duh strpan u slabo začepljenu bocu. A istovremeno, tobože smo dostojanstveni, pristojni, “sjećamo se”, “izražavamo pijetet”. Kao nekakvo još neobjašnjeno pleme, s kojim se nije moguće identificirati. Jer je nemoguće procijeniti što je kod nas autentično: lažemo li u Vukovaru, ili lažemo na granici, u šumi.