Za odličan uspjeh na kraju polugodišta ili školske godine, mama mi je poklanjala knjige, a ja ljepšu nagradu nisam mogla zamisliti.
Pogotovo kad bi na prvi list napisala: “Mojoj Editi, za odličan uspjeh u trećem razredu. Voli te tvoja mama.“ Drugo je bilo posuditi u knjižnici, a drugo kad je knjiga moja, pa je mogu uzeti kad poželim i uvijek ponovo čitati.
I u krevetu, i za vrijeme jela, i na putu. Mama je kupovala od akvizitera koji su dolazili u Teslu, pa poslije mjesecima otplaćivala. Prije čitanja knjige su zamotane u zaštitni papir, a poslije brižno spremljene u veliku kartonsku kutiju koja je na ormaru čekala dan kad ćemo dobiti stan i kupiti pravi, pravcati regal, pa knjige poredati iza stakla, i čitati kad poželimo.
Upravo ta slika, regal s knjigama poredanim tako da su uvijek pri ruci, predstavljala je cilj, prizor blagostanja koje nas čeka, nekad, u budućnosti.

Čitala sam, i prije spavanja zamišljala duboku šumu i vučji ponor, Pehtu i Kekeca. I Šegrta Hlapića, Koka u Parizu, i švicarske planine u kojima živi Heidin djed. Zbog Heidi, pila sam mlijeko svaki dan i tražila sendviče s rastopljenim sirom, kakve su jele Heidi i Klara.
„Šta još ne bu zmislila? Sendvič s rastopljenim sirom! Dobro da nije čitala da padaju s neba pečene kobase, pa da odma tražiš poso u mesnici! Sam se nešto zmišljava to dijete!“ žestila se baba na moje prohtjeve, ali mama se na sve to samo smijala.

A meni se činilo da sam, dok čitam, negdje drugdje. Daleko s Robinsonom i Winnetouom , Dorothy i Alicom. Da putujem Kroz pustinju i prašumu, ili u Rudnicima kralja Salamuna tražim blago. Da letim na Mjesec i spuštam se u središte Zemlje, ili rijekom Mississippi na jug. S tog sretnog puta još se nisam vratila. U gradovima u koje sam dolazila prvi put, najprije sam tražila pekare i knjižare. Cijelu studentsku stipendiju trošila na knjige, kao i sve što sam zaradila preko student servisa. Kupovala različite prepjeve omiljenih pjesnika, zalazila u antikvarijate i knjižare i sakupila biblioteku koja je bila najteži teret u svim mojim selidbama, a nije ih bilo malo.

Čitala sam i čitala, u vlakovima, tramvajima, autobusima i metroima (i nisam jednom sišla na krivoj stanici, pa u čudu gledala gdje sam), čitala sam u čekaonicama i na pauzama od posla, prije spavanja i za vrijeme jela i u šetnji. Čitala sam, otkako za sebe znam; baš svaki dan svoga života, čitala sam na dan vlastitog vjenčanja kao i na dan mamine sahrane, čitala sam jer mi je trebala utjeha i bijeg i nada i zaborav i ljepota. Čitala sam jer su mi slova bila potrebna kao što mi je potreban kruh i disanje.

Knjige su oblikovale moje mišljenje i odgojile me, liječile i podizale, knjige su dale odgovore na pitanja koja sam na raznim stranama tražila, a najpotpunije pronalazila baš između njihovih korica. Otvarale su širom ne samo prozore, nego i sva moja vrata prema svijetu, i on mi, zahvaljujući njima, nikad nije bio prijetnja nego šarena livada beskrajnih kombinacija boja i oblika. Knjige volim poklanjati i primati, volim njihovu toplinu u ruci, šuštanje stranica, miris, i sve što ima bilo kakve veze s njima volim i uzbuđuje me.

U literarne likove sam se zaljubljivala, i s njima tugovala, mučile su me njihove sumnje, slavila sam njihove pobjede. Za mene su uvijek bili i jesu jednako stvarni i živi kao i pravi ljudi i zato im se vraćam i svakih nekoliko godina ponovo čitam omiljene naslove pronalazeći u njima samu sebe uvijek malo izmijenjenu i drugačiju od one kakva sam bila pri zadnjem čitanju.
I to je u knjigama prekrasno. Što u njih stane cijeli život i što svakome nešto drugo govore. I što to što kažu nikad, nikad nije dovoljno.