Piše: Tihomir Milovac (Facebook)

Socrealistički manirizam. Tako bi mogli definirati kiparski stil u kojem je izveden kip Franje Tuđmana za zagrebačke ulice. Kipar Kuzma Kovačić zbunjeno je opisao svoje motive zašto je upravo ovako modelirao lik Franje Tuđmana i zašto su isprepleteni simbolički i formalni elementi, portret i ideal. Prema njegovim riječima kip zapravo simbolizira “slobodu”. Zanimljivo, u povijesti umjetnosti sloboda je, kada se figurativno reprezentira uvijek ženska figura s različitim atributima, ali uglavnom je to lik u nekakvom uopćenom antičkom draperiju s više ili manje naglašenim ženskim tjelesnim atributima.

Kipar je Tuđmana ovdje predstavio tijelom u pokretu prema naprijed, stanovitim prodorom u prostor (fizički i simbolički) što bi valjda trebalo pokazati, prema kiparovim riječima, Tuđmanovu presudnu ulogu i važnost u vrijeme osamostaljenja Republike Hrvatske. Međutim, njegov je pokret izrazito lagan i mekan i pitanje je može li opravdati značenje koje nosi simbol slobode. Slične geste “prodora” nalazimo i kod kipova (spomenika) osobama i događajima iz vremena antifašističke borbe u II. Sv. ratu, ali su ih kipari predočavali bitno dinamičnije pa su im likovi heroja NOB-a ili naprosto likovi neke dramatične kompozicije bili predstavljeni kao snažni i puni energije što je kod gledatelja (uglavnom vizualno indoktriniranih) izazivalo divljenje i poštovanje bez obzira koliko su ti tjelesni narativi bili daleko od stvarnosti. Oni su doista prenosili ideologiju pobjede, snage, otpora….A što nam poručuje gestus ovog kipa? Kipar nije mogao izbjeći stereotip socrealizma odnosno mnogih kasnijih izvedenica i priklonio se spoju idealiziranog simbola i stvarnog povijesnog lika koji je u Hrvatskoj još uvijek u živom sjećanju. I to ne samo kao vizualna činjenica nego prvenstveno kroz svoju javna funkciju obnašatelja “prvog hrvatskog predsjednika” kako u Domovinskom ratu tako i nakon njega u traumatiziranoj i tranzicijski (rasturenoj) Hrvatskoj. I upravo zbog toga što mu je javno djelovanje bilo pod lupom javnost njegov je karakter ostao zapamćen bitno drugačije, zasigurno negativnije od “simbola slobode” kako nam ga želi predstaviti kipar. Upravo zbog toga kipar izbjegava realističnu portretnu skulpturu, premda o portretu govori. Zato je lice mladoliko i idealizirano, ne sliči izvorniku i dolazi iz nekog drugog vremena, ne iz vremena ove Hrvatske nego, valjda, iz neke “bezvremene” i “bezgranične” Hrvatske…Time nas je kipar uveo u zonu krivotvorenja koja je karakteristično za rastuću demagogiju koja se nažalost ukorjenjuje u populaciju sklonu plošnom razumijevanju vlastite (nacionalne) povijesti. Osim idealiziranog lica koje ne pripada liku Franje Tuđmana (što i nije nije osobiti propust) vrlo je znakovit položaj desne ruke, a posebice oblikovanje desne šake. Gesta priklanjanja desnog dlana na prsa u zonu srca prisvojili su pripadnici samo jedne hrvatske političke stranke: HDZ-a. Prema tome kipar je u prenesenom značenju privatizirao taj “simbol slobode”, kako svoj uradak opisuje kipar Kovačić, i namjenjuje ga samo jednom dijelu hrvatskog društva, pripadnicima i sljedbenicima HDZ-a.

Budući se radi o predsjedniku svih hrvatskih građana ovime je napravljena ozbiljna etička pogreška i kip već u začetku ne komunicira sa svim dijelovima društva jednako. A možda je to i namjera! Ipak, pravda je na neki način zadovoljena što je vidljivo u načinu modeliranja šake desne ruke. Kiparu su, možda podsvjesno, ali pri tome posve očito, kao uzor oblikovanja i položaja šake poslužili motivi (uglavnom) sa slikarskih predstavljanja biblijskih motiva različitih patnji ili pak ushićenja… vidljivih najviše na manirističkim slikama s prikazom biblijskih motiva. Maniristički su slikari “pretjerivali” u prikazu gesti pa se tako i položaj ruke na prsima uglavnom veže za nemoćna stanja ženskih protagonistica, a u kojem zapravo nema pravog životnog impulsa već sve izgleda kao persiflaža, preigravanje. Rekli bi smo danas, psihološki neuvjerljivo prenemaganje. Međutim, možda se ovaj Kovačićev kiparski uradak može interpretirati upravo kroz takav “ženski ključ” i možda je to neka njegova skrivena namjera kojom želi u javnosti pridobiti simpatije za lik i djelo Franje Tuđmana. Možda, ali sumnjam, jer djelo je naprosto kao i izvornik, neuvjerljivo!