ima u meni neke Bosne
ni ponosne ni prkosne
lavež drčnih avlijanera
žmirkanje tv-a u navučenim storama
napuštena sjena konaka
večernja magla
ljepljivih pazuha
u tijesnim mimoilaženjima
veseo povjetarac
ali ono zelje kraj planinskog puta
ima u meni neke Bosne
što masne naslage ravnodušja
struže i struže kad zaspu slavuji
huči i breči kvasa u nedoba
žudnja i nemir u tuđim svatovima
sevdiše po bečkim parkovima
egzodus priglavaka i bamije
i Sefardska harmonika
ali ono more borovnica s romanijskih snježnih obala
ima u meni neke Bosne
ne da se ostavit’
u kufer strpati
mater joj jebem!
u kostima pod noktima
ko dječjom pljuvačkom
posred čela
a sva od ljudi sva od čežnje memljiva
zagrabi zatomi zagrebi
zagrebu ni nalik
nakon stoljetne pustinje raspomamljena kiša
ni milošću “sedam braće” s Bistrika ni svetom Anti zavjet
u meni ima i nema doma
ali onaj smijeh moje kćeri
dok trči za čaršijskim golubovima
to ti je bona ona

(Sarajevo, 8.8.2017.)