I kad se ne spremam na put, ujutro se počinjem pakirati.
To je treperenje, titraj iznutra, izdisanje nepoznate
zavojite staze u duboku šumu kraj starog hotela.
Silazim u kovčeg,
u to zatišje i sklonište.
Pažljivo slažem previše odjeće i stvari kao triješće i
I u maloj vatri najdražih i najnužnijih stvari
zamke svijeta izgore.
Kovčeg je beskrajna kuća s puno tajnih soba.
U sebi krije moje odluke, bijela stada
izbora,
svu moju materijalnu esenciju,
one opstajuće i nekvarljive stvari.

Osim sve četiri strane svijeta,
u kovčegu je, u klupku čarape, energija.
Sila redukcije na golu istinu
Našeg života,
Sve što trebamo kad bježimo i selimo.
Čudno, u smislu nervozne zasićenosti
U narodu se kaže “Pun mi te kufer.”
Zapravo, to je divna rečenica.
Gotovo ljubavna.