Kada mi je prije, 5, 6, godina rekao: “Ona je, (njegova zakonita), odustala od mene”, rekoh mu: “bori se. Nije samo jedan uvijek kriv.” Al’ On, zaista – nije bio kriv. Prekopavajući po ormarima, tražeć nešto posve drugo, pred njega su izletile, već kako to biva, dokumentacije abortusa (3) njegove zakonite – za koje on do tada, uopće nije znao. Suočivši je s njom, emocionalno zabijen u zemlju, dobio je hladan odgovor “da ne bi volio njenu kći iz prvog braka, kada bi imali “svoje dijete”. Bio je slomljen. Skršen. Ali ta njegova lojalnost, uopće nepoznatoj ženi s kojom je bio u braku, nije nestala. “Ne, ja sam odgovoran i kriv za svoje postupke, ja snosim svu svoju odgovornost.”
Proteklo je, idućih godina, mnogo vode svim rijekama svijeta, njegovih tuga, razočaranja i emocionalne praznine. Bacao se u poslove koji su unaprijed bili osuđeni na totalnu propast. Da se nečim zanima, zabavi. A možda nekom i pomogne. Svaka šuša koja bi ga zamolila za pomoć, nije ju odbio. Naravno da mu nitko nije platio, čak niti pitao jel’ što dužan za uslugu.
Ali odjednom, počeo se ponašati drugačije. Postao je ushićen, sretan i sav lepršav.
Radovao se povratku pokćerke iz Amerike, radovao se što će vrijeme provoditi s njenim djetetom, (unukom) – ali i što je prelomio najveću životnu odluku.
Čekao je tajming, da i tako rasturenoj obitelji obznani kako kreće u novi život. Kako voli jednu ženu, i ona njega, već podosta dugo, i kako će, “tek” u 58 godini života, postati otac, (“a ja budala mislio, kako sam neplodan, sve dok nisam vidio papire njenih abortusa i suludog objašnjenja zašto ih je radila”), svojoj biološkoj kćeri. Izvadi sličicu UZV-a i kaže pre lud od sreće: “Vidiš li ti, molim te, kak’ je to već sad, zrno graška, a već pre lijepo i pre prepametno dijete? Već se sada to vidi. Lijepa na mamu i pametna na nju, jer ja sam totalno lud od sreće. Evo… Jel vidiš kečke? Sunce moje! Ne vidiš?! Nema veze, nemaš naočale!
“Samo pet godina da proživim u ljubavi i ostvarim se kao otac, to je sve što želim od života. U 30 kvadrata, nije mi uopće bitno.” Izgleda da je i mene zahvatila sreća, konačno!” Tih dana je bio totalno lud zanesen, s elanom da izgradi novu državu, a ne drugi život s drugom ženom. Prvi puta je gledao u budućnost! Dao je po svojim nacrtima napraviti prsten “infinity” (8), kao zalog njihove ljubavi i sreće toj ženi.
Sutra je mjesec dana kako je preminuo, nakon njihovog noćnog razgovora. Ni mala Iris se neće roditi, jer ju je majka izgubila drugoga dana kako je On otišao. Ostao je prsten.
Na grobu mu nitko nije bio, doduše, sutra mu je mjesec dana, ali eto, očišćen je, da ne moraju oni koji su ga za života jako voljeli i iskorištavali, a sad im – pa i istina je – ne koristi ničemu i ne vrijedi.