Jedino oko čega su se hrvatski pisci, jedan njihov dio, u dogledno vrijeme ujedinili je cipelarenje. Oni izabrali su si žrtvu koja ne pripada establišmentu, i odlučili je socijalno usmrtiti pomoću “facebook grupe”. Žrtva je, a tko bi drugi u nekakvoj komediji predvidljivog scenarija bio, književni kritičar. (Je, sa svim ovim u čemu živimo, pretučenim ljudima na granici, čudnovatim pozdravima i simbolima, najopskurnijim mogućim komisijama za pobačaje, postoji sloj intelektualaca, relativno mladih, koji se udružuju kako bi satrali književnog kritičara). Kako im tekst, kao jedino legitimno oružje, u bilo kojoj formi, a osobito u “satiričnoj”, kojoj su se u ovom trenutku posvetili, nije osobito jaka strana (u tom smislu morali bi platiti Bori Dežuloviću sto eura za karticu, da im proizvede literaturu), odlučili su se protiv kritike, i kritikovanja boriti tako što će kopirati facebook objave nepoželjne osobe, i ispod napisati kako je to sve skupa silno glupo, hihihihi. (Za razliku od većine facebook statusa, koji u pravilu su silno produhovljeni, i govore isključivo o genijalnosti autora, čovjek je objavljivao kamo putuje, da je jedini put u životu dobio nekakvu nagradu, fotografirao se s vlastitim djetetom, i reagirao na televizijske emisije i političke događaje). Ovoj grupi izrazito nadarenih pisaca, koji međutim ipak o tome nisu proizveli tekst, činilo se da je to sve skupa strašno “glupo”. (Kad kažem da su relativno mladi, ne znači da im je šesnaest godina, ipak su po prilici negdje u četvrtoj deceniji života, ali su, srećom, još mladi duhom). Radi se, naime o čovjeku nezaposlenom, koji piše za simbolične, ili nikakve novce, a čak ni ne živi u glavnom gradu, gdje se mogu priskrbilti različite pozicije u komisijama, uređivati knjige koje su u stvari neuređene; nije bio u poziciji moderirati, predstavljati, ili uopće stvoriti nekakvu mrežu zasluga, i povlastica. Kritičar, po prirodi otresit, i znatno manje srdačan od pisaca i spisateljica koje je razjario, neke je knjige progasio izrazito lošima. Kako je to uopće moguće, zapitao bi se svaki čovjek koji prati hrvatsku literaturu, koja je u pravilu genijalna, samo što ponekad ne dolazi dovoljno do izražaja. (Govoriti protiv te genijalnosti bilo kome, a izgleda i kritičaru, jednako je vješanju omče oko vrata. Ta genijalnost, unutar koncepta samohvale i hvale, do te je mjere nedodirljiva da je bilo kakvo izjašnjavanje po tom pitanje gori tabu od incesta, ili krvnog delikta. Genijalnost lokalna toliko je genijalna da se tome više ne može dodati ni jedna jedina riječ, osobito ukoliko nije izrazito proklamativna).
Oni su, dakle, čovjeka odlučiti uništiti doslovno, gotovo fizički. Jer da je to “javna osoba”, netko tko u dvotjedniku za kulturu, ili na vlastitom blogu, objavljuje kritike. To je njima javna osoba, kad na google napišu vlastito ime, i ispostavi se da se negdje pojavilo u prethodnih mjesec dana. I samim tim, javna prijetnja, s kojom se je moguće obračunati pomoću nekoliko stvarnih, i još nekoliko lažnih profila na društvenoj mreži. To kako bi stvar bila čim masovnija, a gimnazijska metoda bullyinga dobila na legitimitetu. (Ovi pisci, i spisateljice, naime, sretni su ako nađu nekakav priključak na američke tinejdžere, od toga se osjećaju izrazito napredno. Vjeruju kako je duhovna mladost identična trajnoj gluposti, i infantilnoj zlobi).
Nešto se ljudi usprotivilo ovakvom principu, i metodi. Većina ipak, za svaki slučaj, odlučno šuti. Jer ovi agresivni i slaboumni predodređeni su da budu vođe, i jasno je da će nastaviti proizvoditi štetu. Gdje padne njihova nemušta “satira”, ili “satara”, tu trava više ne raste, a radi se o etabliranim, pa čak i utjecajnim osobama. Kojima se valja prepustiti na milost i nemilost, a milost uvijek je bolja, i sigurnija varijanta.
Kakve to sve skupa ima veze s literaturom? Ama baš nikakve. Banalni zlostavljači, jad i bijeda osrednjeg, ili slabog talenta, svi ti geniji u genijalnoj državi koji ne trpe ništa osim apokrifa.
Ono što je uistinu užasno, što je univerzalno užasno, odsustvo je ljudskosti, empatije, elementarnog razlikovanja dobra, i zla. Oni, tako silno koncentirarani da unište čovjeka koji nikad nije imao ništa, a za kojeg su zaključili da im je podređen, trebali bi biti intelektualna elita.
U vlastitoj sebičnosti, pitam se jesu li to ljudi na koje spadam, imam im isporučiti vlastite rukopise, hoće li mi biti arbitri. Unutar tog minijaturnog jezika, na koji smo svi skupa osuđeni, moraju li me baš žderati ti ljudožderi, je li ikako moguće izbjeći to poniženje koje se ne razlikuje osobito od toga da me razlažu u svojoj “satiri”, u kojoj uopće nema teksta.