Šetajući parkom, ponekad zastajkujem
osvrćući se
Pomislim: to ja pogledom ispraćam
ostatak svojega života
iz kojeg su vjerne mi ptice
već davno prhnule u nebo
u budućnost koja me zabrinjava
Opalne moje ogrlice, ostao sam sam
s Božjom pomoći pokrivam zadak
zamršenog života jednog mrava
i sažalim se, a to je opet isto osjećanje
kao da su mi ohlađena ramena
pokrili toplom djevojačkom rukom
Šećem, dakle, za tih bezumnih dana
izbjegavam puškomete
iako daljina kliče
VIVA LA MUERTE