Uspavanka za Seada Begovića

Bolje je da spavaš. Pjesnicima danas i tako ne daju da dišu. Kažu da za pjesme nije vrijeme. Nije, je li, onako nikad. Cijepe djecu na škrge, uzgajaju se zlatne ribice. Život je preobrazba u akvarij. Svijet je odavno zanijemio!

Spavaj Seade, naše sunce je zaboravilo kako se odmara i njegova je svjetlost umorna. Kradu je kukavice zbog sjaja. Ostalo im je i tako sve prazno i ubogo.

Spavaj dragi moj. Zavičaj će doći iz daljina. Bit će to naš stari vrt u maju, Zrinjevac u februaru, ljetno popodne u Tkalči ili kod Kaveza. Ići ćemo tamo gdje nas glas odvede. Što dalje od ove pečalbe

Ne brini za uspomene. Postojalo je vrijeme kad smo živjeli u istom dahu, cijela generacija, tamo u Tingl-tanglu, Lapu, Blatu, Poletu, i na ulici kod Zdenca života.

Sebe se nismo bojali, prvi je drug i posljednji, dođe to, izgleda, onako po štihu.

I prije sna sitne riječi uplele su ti se u liriku koja je nekako ipak bila svjesna kako ćemo se zbog težine života kad tad survati u prah.

Spavaj prijatelju, nije važno kako jer nema oklijevanja u tom zagrljaju. Tek suze što hvataju san. Život je uistinu bio nevin u strpljivom nemiru koji je u te uvijek znao napravi puni krug,

Zaskoče na kraju upute na nježnom jeziku cvijeća. San je obala gdje mjesec je tih. Ušao je u srce jer zna kako se voli.

Spavaj mili, veliki je trud toliki život, još veći gubitak odlazak.