Slađana Bukovac: Naša literarna kloaka

Nema tog jada, frustracije i muke, kakvu čovjek osjeća nakon što sudjeluje u bilo čemu što se tiče hrvatske literature. Nema te mutavosti, tog kamenja, te nemuštosti, tog odsustva ličnosti, i teksta, tog talenta koji samo što se nije realizirao ali možda i neće jer već je nastupila psihopatija, tog blata u kojem je sve tako stravično relativno, te infantilnosti koja je jeziva nedoraslost, a žudi biti čuđenje svijetu, te jezive nedojebanosti, gdje bi se istodobno bilo nešto, i ništa, tog drljanja po svježe obojenim pročeljima, s parolama koje su sranje, tog kukavičluka, prije naredne runde bačenog suzavca, tih motivacija, koje majka Isusova nije sposobna slijediti, a tiču se nekakvih poruka poslanih u inbox, knjiga upućenih na privatnu adresu, nekakvih “karijera” za koje nitko nikad nije čuo, “nepravdi” koje se ispravljaju luđačkom agresijom.

Nema tog bratoubilačkog rata, te kloake od stranke, ili ministarstva, nema pod nebom ničega tako jezivog, i beznadna, kao što je to formalna literarna scena. Nema tako dubokog dna, takvog izraženog užasa, kao kad se čovjek suoči s ljudima koji bi mu morali biti srodni; srodniji od vodoinstalatera, kućepazitelja, ili onih koji zaštićeni polomljenim kišobranom čuvaju krave.

Od te srodnosti, u trenutku ti pozli, jer od srodnosti, stvarne ili proklamirane, jedva da nešto strašnije i postoji. Olakšanje postaju naoružani tipovi s pučkom školom i krvavim gaćama, kao i sve drugo što je odvratno, i bezobzirno, već po svojoj prirodi. Unutar literarne scene, u tom vakuumu koji nalikuje na zaboravnost, preskakanje vađenja crijeva prije zatvaranja u unutrašnjosti piramide, čovjek osjeti se živ sahranjen, kompletno nemoćan, i istodobno uzaludan. Nema mjesta na kojem su tako besmislene riječi kao u lokalnoj literaturi, nema tako marginalnih novina, do te mjere nepotrebnog teksta. Što je, naravno, zastrašujuće, već po definiciji. Jer ne samo da nema utočišta, već ga se je nužno direktno kloniti. Valja se izmaknuti nekoliko koraka, kako bi se propustio stampedo. Nekakva nemodelirana masa, komadi plastelina. Čudnovati kljunaši bez krila, pa silni potencijali, materijal za lokalne legende, ali takvo odsustvo poštednja, i osnovne pameti, kao da se sve skupa odvija u kokošinjcu, ili još gore, u stočnoj klaonici.

To je,tako, nekakva moja slika, dijagnostička, valjda i patološka. Ili je to svijet koji me iz nekog razloga osobito umara, jer zapravo mu nije ništa. Nema ni rana, ni prijeloma; oni koji uistinu pate od gladi u pravilu šute, jednako šutljivo nestaju. Ostaje nekakav trajan prizor borbi u blatu, kentauromahija. Nejasno je tko je osovljen četveronoške, tko mlatara impresivnim poprsjem, trbuhom, ili prenaglašenim prsnim mišićima. Groteska, odsustvo bilo kakvih orijentira. Idiotski, i istodobno superioran, svijet kamenja.