Postoji taj mit, a ne radi se o ničem drugom nego o mitu, pa čak i najobičnijoj floskuli, da ništa nije vrijedno kao ljudski život. U praksi, dominantan sustav vrijednosti život ne vrednuje osobito. “Dragocjeni” životi, naime, propadaju, i gase se, na milijune. Bez hrane, bez cjepiva, na iscrpljujućim poslovima bez zdravstvenog osiguranja. U maloljetničkoj prostituciji, vlažnim straćarama, s AIDS-om, difterijom i postojanjem “na crno”, život nije, niti će ikad biti dragocjen, on jednostavno jest, i traje; pritom o kvaliteti prvog, i duljini drugog odlučuju faktori koji s humanizmom i društvenom jednakošću nemaju ama baš nikakve veze. Različiti povijesni konteksti, samopouzdanje pojedinaca i naroda, sposobnosti, u principu ne one koje se socijalno proklamiraju, već su znatno manje prihvatljive, pa i formalno neprihvatljive.

U vanrednim situacijama, mit o ljudima sukobljava se s drugim mitom, onom o kulturnim dosezima. Pa je tako na nekakvoj skali vrijednosti život nedodirljiv, pod uvjetom da se ne upliće u vječnost spomenika. Onih koje je potvrdio, ili nije, UNESCO, ali su u svakom slučaju dužni nadživjeti ljude kako bi se uspostavio kontinuitet vrhunskih postignuća, i, jednom kad ljudi više uopće ne bude, kako bi iza njih ostali neuništivi simboli, dokaz o civilizaciji. Jasno, ni taj mit ne funkcionira u praksi. Vrijedni spomenici stoljećima uništavaju se, sadistički sravnjuju sa zemljom, nesmiljeno se kradu i preprodaju. Ipak, oni puno su ozbiljnija točka zajedništva, i sudjelovanja, nego ljudi. Svi znaju da srušen je mostarski Stari Most, i spaljena sarajevska Vijećnica; imena ljudi koji su na tim lokacijama stradali ne zna nitko, osim njihovih obitelji.

O čemu zapravo govorim? O dva paralizirajuća, lažna mita, koji su upravo dovedeni u pitanje u Parizu i drugim francuskim gradovima, a sve se prelijeva i na Belgiju, Nizozemsku. Prema masovnim svjedočenjima, u prosvjedu “žutih prsluka” sudjeluju ljudi koji više ne mogu spojiti kraj s krajem. Nisu u stanju izgurati do prvog u mjesecu, nemoguće je dovoljno ekonomizirati s novcem kojeg jednostavno nema. Sve svelo se na robiju, prisilno funkcioniranje. Nema nikakve točke u budućnosti u koju se isplati uporno gledati, nema nade, niti promjene na vidiku. Sve odvija se u tom manjku između prvog i prvog, nadi da neće nastupiti požar ili bolest, da će ostati kupaonica s toplom vodom, pokretno tijelo, funkcionalan automobil.

Napad na dizel, taj smiješni, prevaziđeni dizel, bio je udarac u samo srce tog sustava. Ako dnevno putuješ sto kilometara do posla, i isto toliko natrag, nemaš novaca za novo električno vozilo od 30 i više tisuća eura, onda je dizel egzistencijalni izbor. Stari, smrdljivi, pouzdani dizel, pomoću kojeg stiže se s jedne pozicije na drugu, u stanju trajne nužde, i maksimalnog ekonomiziranja.

Prosvjedi u Francuskoj, “nasilni prosvjedi”, koji oštetitili su Arc de Triomphe, Napoleonovu viziju spomenika vojnicima Carstva, porazbijali dućane na bulevarima, zapalili tuđe automobile, sve je to obilježje slijepog bijesa, koji se javi kada više od sto tisuća ljudi izađu na ulice, a među njima su i pljačkaši, piromani, nenormalni, ili normalni koji to u trenutku prestaju biti, jedna kompletna nacionalna statistika.

“To nije kao ’68, poruke vulgarne su, i sve vodi prema desnici”, vapi Cohn-Bednit, vođa francuskog šezdesetosmaškog pokreta, europarlamentarac. Ali gdje je ljevica, i što bi prema njoj trebalo voditi, o tome se Cohn-Bendit, već odavno i sam član establišmenta, ne izjašnjava. Jer nema smisla; jednako kao što on strahuje od Front National, ljudi na socijalnom minimumu strahuju od poreza na dizel, a to što mu je bilo bolje šezdesetosme mogu čuti isključivo kao ciničnu pizdariju još jednog od “boboa”, državnih namještenika s vlastitom basnoslovnom nekretninom unutar arondismana.

Nije za zamjeriti Cohn-Benditu što više nije mlad čovjek, čovjek pobune, i što ne razumije tu dramu dizela, koja je nastupila umjesto drame ideja. Nije mu za zamjeriti čak ni to što je,navodno, Macronov prijatelj (okej, to mu privatno zamjeram, jer i sam je spomenik koji bi trebao izbjegavati da bude zapišan). Suština te njegove nedoumice sastoji se u pitanju kamo da ljudi krenu. Sve vozeći se na taj dizel, s prosječnim prihodom od 1700 eura u gradu u kojem stanovanje stoji tisuću. Tko će izbistriti tu prozaičnu ideju, da rad mora zadovoljiti životne potrebe, a za koju isključivo gospođa Le Pen u ovom trenutku demonstrira empatiju?

Bojite se nacizma, fašizma? Imat ćete ga. To nemoguće je zaustaviti, jer uporno ste jeli govna, vi Milanovići, Opačićke i Komadine iz arondismana. Gazili ste preko radnika, i pouzdali se u “naprednu inteligenciju”. Strahovito vam je laskalo društvo “liberalnog kapitala”, superiornog poduzetništva zasnovanog na potčinjavanju, i minimalcu. Macron, i njegova supruga, oboje mršavi kao Isusi, gotovo mumicirani u pokušaju da dosegnu idealne dizajnerske mjere, posve su isčeznuli s lica Zemlje. Tek će naredni tjedan dati nekakvu ekskluzivnu izjavu, nakon što probave dovoljno voćnih šejkova i ugljikohidrata, govorit će siromašnim ljudima mesnatih bokova, ženama koje nemaju osobnog trenera, i nakon četrdesete ne otkrivaju koljena.Govorit će svijetu bjelančevina, iz holivudske pozicije ljudi koje može otpuhati najblaži vjetar, i i nemaju ni fizičku predispoziciju stati pred oklopna vozila, koja su poslali na ulice.

Ta dva mita, o životu i o kulturi, oba su mi izrazito akutna, bliska. U neke stvari nužno je vjerovati bez obzira na to što ne postoje, što je u pitanju nedostižan ideal. Vjerovanje s istinom, realnošću, nema ama baš nikakve veze, ali to je važno prepoznati kako se ne bi raspolagalo lažima, ili, još gore, mrtvim tabuima.
Između toga da su dragocjeni životi, i da nije trebalo oštetiti spomenik, nedvojbeno se odlučujem za živote. Za ljudski bijes, destrukciju. Koliko god je s ljudima neugodno riskirati, ili uopće imati posla, a sa spomenicima jednostavno je, ugodno. Ako svega jedna generacija neće morati voditi brigu o tome vozi li se, ili ne vozi, na dizel, legitimno je uništiti sve što je prethodno nastalo, koliko god to bilo neugodno, ili čak bolno. Ne možemo civilizaciju zasnivati na porobljavanju, i nesreći. Ne postoji genijalnost, ništa nije superiorno u toj mjeri. Umjetnost nikad ne bi inzistirala da opstane pod svaku cijenu, u bilo kakvim uvjetima.To sranje od “vječnosti” nije njezin ultimatum, itekako je osjetljiva na uvjete. I ne trpi da je se koristi kao lažni argument, da se pomoću nje pravda dominacija, tobožni javni moral.
U ovom izrazito kratkim danima u godini, ljudi koji na posao putuju s dalekih oboda Pariza, masovno žive u tjeskobi, promatraju strelice na komandnoj ploči automobila. Unutar svijeta koji smatramo civiliziranim, a sastoji se od porobljavanja, mučenja.To “nasilni” su prosvjednici, neprijatelji Trijumfalnog luka, to je ta nesmiljena rulja. Koja ipak nije ubila, njih više od sto tisuća, vjerovali su u mit života, nisu fizički naudili, za razliku od gumenih policijskih metaka, koji su ljude lišavali očiju, vida. Ispred oklopnih vozila, koja imaju simbolizirati moć odsutnog predsjednika države, tog nesretnika koji tvrdi da je specijaliziran za izvanredne situacije, “manjeg zla” na izborima koje je uspješno preraslo u “veliko zlo”, predvidljivo sranje nekakvog bunkeriranog patuljka, strahovite manjkavosti sustava, floskule o demokraciji, tobožnjim mogućnostima.