BORIS PAVELIĆ Deklaracija o nepovjerenju – čedo političkog autizma i prijetvornosti

Fotografija: Jovica Drobnjak

E sad – kakva to politička prijetvornost mora biti, pa da jedan parlament sroči visokoparan dokument i proglasi ga nekom vrstom zaglavnog kamena budućih odnosa prema susjednoj državi, a da u njemu prešuti krucijalni nalaz međunarodnoga suda o prirodi, uzrocima, posljedicama i odgovornosti za cijeli jedan krvavi rat…

Piše: Boris Pavelić (Novi list)

Deklaracija hrvatskoga Sabora o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i europskom putu BiH«, koju je jučer usvojila HDZ-ova saborska većina, dokument je nepovjerenja koji, u najbolju ruku, iznosi tek HDZ-ov glas o Kuli babilonskoj u koju se pretvorila politička BiH. Vjerna kontinuitetu dosadašnje neiskrene – svojedobno i zločinačke – politike HDZ-a BiH prema vlastitoj zemlji, deklaracija tu neiskrenost samo još produbljuje i, što je najlošije, zadugo želi i Hrvatsku obvezati na isti takav, neiskren i nedorečen odnos prema susjednoj zemlji, koji evo već gotovo trideset godina – u skladnoj suradnji s ostalim dvama nacionalizmima – neprestano pogoršava odnose u susjednoj državi, ma koliko se HDZ-ove vlasti u obje zemlje zaklinjale da su se, eto, nekim čudom odrekle Tuđmanove opsesije podjelom BiH, te u tišini prigrlile ideju o skladnoj, jedinstvenoj i uravnoteženoj zemlji.

No, to poistovjećivanje Hrvatske s politikom HDZ-a i jest, čini se, prvenstveni cilj deklaracije: HDZ njome naprosto želi preuzeti monopol nad tumačenjem novije povijesti BiH i hrvatskim političkim zadacima za budućnost te zemlje, kako bi sebe samoga amnestirao, a vlastitu odgovornost za propast bosanskih Hrvata, zajedno sa suodgovornošću za propast zemlje, prebacio na cijelu hrvatsku politiku, javnost, društvo i državu. To treba prozreti, i tome se treba oduprijeti.

Deklaracija je opsežan dokument na tridesetak stranica, s očito sveobuhvatnim i naredbodavnim ambicijama tumačenja povijesti i određivanja granica svakoj budućoj hrvatskoj politici prema BiH. Civilizacijske pretpostavke toga dokumenta stara su, devetnaestostoljetna tuđmanovska polazišta o naravi nacije, što jasno demonstrira prva rečenica poglavlja naslovljenog s »Ocjena stanja i ciljevi«: »Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je dio jedne i nedjeljive hrvatske nacije, bez obzira u kojoj zemlji i u kojem dijelu svijeta pripadnici te nacije obitavaju.«

Što mislite, kako će Bošnjaci i njihovi politički predstavnici – oni, dakle, na koje se Deklaracija ima odnositi ništa manje nego na Hrvate u BiH – čitati tu rečenicu? Hoće li tvrdnju o »jednoj i nedjeljivoj hrvatskoj naciji« čitati kao želju hrvatskoga parlamenta da prizna nedvojbenu autohtonost Hrvata u BiH, ili kao jasan signal da većinska politička volja u Hrvatskoj nastavlja svojatati BiH Hrvate, baš kao što je to činio utemeljitelj stranke koja deklaraciju donosi? Uostalom, što bi uopće trebalo značiti to – »nedjeljiva hrvatska nacija«? Da se Širokobriježanin, Čakovčanin i Puležan ne razlikuju?

Deklaracija nudi i »kratki kurs« povijesti BiH, oblikovan, dakako, da služi političkim zahtjevima toga dokumenta. Koliko je u toj lekciji iskrenosti, najbolje se vidi iz sljedećeg citata, kojim su autori deklaracije »obradili« razdoblje hrvatsko-bošnjačkog rata 1993/1994: »Nakon što su se tijekom 1992. godine hrvatske i bošnjačke oružane snage više ili manje koordinirano suprotstavljale velikosrpskoj agresiji, tijekom 1993. godine došlo je do međusobnih sukoba između postrojbi Armije R BiH i Hrvatskog vijeća obrane.

Taj sukob je počeo jenjavati početkom 1994. godine. Diplomatskim zalaganjem i posredovanjem Sjedinjenih Američkih Država i Republike Hrvatske, privremeni administrativni aranžmani na teritorijima pod kontrolom HVO-a i A R BiH (Hrvatska Republika Herceg-Bosna i Republika Bosna i Hercegovina) te Republika Hrvatska potpisale su preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije BiH, tzv. Washingtonski sporazum, 18. ožujka 1994. godine.« U tom je »opisu« – netočnom, uostalom – ispušten cijeli jedan rat, i cijela presuda Haškoga suda šestorici čelnika Herceg-Bosne, zajedno s njezinim nalazima – utvrđenima, podsjetimo, »izvan razumne sumnje« pred dva sudska vijeća – o političkome cilju Tuđmana i HDZ-a za nasilnim razbijanjem BiH i pripojenjem jednoga njezinog dijela Hrvatskoj.