Piše: Davor Mandić (Novi list)

Sa(n)jam knjige u Istri nesmetano ide dalje. Osigurana je, naime, trogodišnja sigurnost u financiranju ove manifestacije, po mnogočemu iznimne u hrvatskom kulturnom prostoru. Iznimne prema modelu financiranja; ustrajnom i preciznom javno-privatnom partnerstvu između Grada Pule, Istarske županije i Zagrebačke banke, čiji trogodišnji ugovori s jedne strane osiguravaju stabilnost, a s druge ne dozvoljavaju organizatorima da se previše opuste, ni u kojem smislu – programsko-kreativnom ili političkom. No iznimna je ta manifestacija još po nečemu, što ovdje radno možemo nazvati kontinuitetom u iskazivanju svoje jasne misije. Valja ovo malo pojasniti.

Hrvatski je kulturni prostor siromašan. Imaju obola tome oskudni uvjeti života, ali i malenkost, koja je rezultatom i pokidanih te nikada ponovno u punini uspostavljenih kulturnih veza sa susjedima, pa ni onima s kojima dijelimo potpunu međusobnu jezičnu razumljivost. Mafija i organizirani kriminal to su odavno shvatili, uvijek s figom u džepu busajući se u nacionalistička prsa, s koje god strane se ona nadimala, dok su kulturnjaci, inteligencija, a da o akademicima i kanoniziranim državotvornim pregaocima pameti i ne govorimo, ili šaptom pali ili, što je još tužnije, zlurado podmetali i vlastite noge u posrtanju toga sada već mitskog zajedničkog kulturnog prostora.

I sada konačno dolazimo do uloge Sajma knjiga u Puli, koji taj zajednički kulturni prostor i dalje nastoji održati na životu na posve unikatan način. Naime pogrešno bi bilo tvrditi da je Sajam jedini koji to radi ili se time bavi; sijaset je kulturnih, znanstvenih, pa čak i nešto akademskih inicijativa koje to također čine, da o pojedincima koji iz Hrvatske pohode Beogradski sajam knjiga ili kupuju knjige od sarajevskog Buybooka, prate crnogorsku likovnu scenu ili odlaze na predstave Ateljea 212 i ne govorimo, no svi su oni, neka mi oproste, uglavnom mali i beznačajni. Ne zato što ništa ne znače, nego zato što su ograničena dosega. I ne kažemo sada da Sa(n)jam knjige u Istri uspijeva promijeniti tu depresivnu sliku ovog našeg kutka svijeta – bilo bi previše takvo što i u snovima tražiti – ali kažemo da joj se ustrajno, pametno i nadasve neprovincijalno opire. A to je, složit ćete se ako se slažete sa mnom u ovim izrečenim tezama, velika stvar.

Velika je, naime, stvar u Puli sresti Vladislava Bajca, Amiru Medunjanin, Mirka Ilića, Rumenu Bužarovsku, Sinana Gudževića, Dušana Vesića, a onda i, da ne povjeruje čovjek, Wolea Soyinku, Petera Sloterdijka ili Javiera Cercasa, spotaknuti se o Vladimira Šagadina, Alema Ćurina, Boru Dežulovića, Viktora Ivančića, Danijela Žeželja, Rajka Grlića, Milana Rakovca, Ladu Furlan Zaborac, Nadeždu Čačinović, Dortu Jagić… A ovo je samo mali fragment ovogodišnje liste gostiju.

I što nam to sada zapravo govori? Bilo bi lijepo kada bismo ovu sliku stvarnosti mogli jednostrano proglasiti sjajnom, spakirati ovaj tekst i reći: »Keep up the good work«. Ali ne može se čovjek ne pitati o smislu svega toga kada zaviri na police knjiga – ono zbog čega smo svi, je li, uopće tu; tih, je li, knjiga – i shvati da je na njima sve manje pojedinih novih i relevantnih naslova, a da su potisnuti self helpom, petparačkim krimićima, ljubićima, pink pantherima i ostalom »publicistikom« sumnjivog porijekla.

I što sad? Spakirati kofere i poći kući? Odustati? Ma naravno da ne. I opet, Sa(n)jam pokušava doskočiti nekim od ovih problema, iako on sam za tu situaciju nije kriv, tako što organizira male, ali nevjerojatno važne programe poput Hop i Pop lektire – suočavanje mladih ljudi, školaraca, s knjigama i autorima drugačije naravi od one koju službeni kurikulumi podržavaju, ne shvaćajući da je danas izvor distrakcija oko knjige nepresušan i da se za klince i njihovu ljubav prema čitanju treba boriti svim legalnim sredstvima. A kada ti klinci postave pametno pitanje, jer za drugo zapravo i nisu sposobni, pa još poslije programa ostanu da bi dobili potpis na (kupljenu!) knjigu i pokoju misao o svijetu i životu, znamo da se svaki, pa i onaj trud koji se čini uzaludan, zapravo isplati.