Mali tamnoplavi rokovnik, na naslovnici kojeg piše ASTRA-MAŠINOIMPEX, 1978. godina, dobila sam ga od Nade, i u njemu je još uvijek jedan prešani mak, gotovo proziran, smeđe ljubičaste boje, star četrdesetak godina, kojeg mi je donijela odnekud s mora. Rokovnik sam čuvala punih 12 godina, a onda odlučila da je odličan da se njega zapišu recepti koji će mi zatrebati kad počnem učiti kuhati. Mama je bila vrsna kuharica, ali ja sam uvijek imala nešto pametnije za raditi, nego gledati je kako kuha, i tako nije bilo druge, nego učiti na teži način.

Odmah na prvoj stranici zapisan je recept za juneći saft, juha od kocke i krumpir juha tete Barice. Onda slijede mamine punjene paprike, diplomat gulaš, faširano, pileća juha, pored svakog naziva uredno napisano Bubi, i nacrtano srce.Slijede knedle od kruha mama Eve, bećar paprikaš, pampuške i mađarske šnicle. Onda je Nada dopisivala recept za proljetno varivo i smuđa a la Orly. Slijedi Ružin Szegediner gulaš i minestrone juha. Pa frutti di mare tjestenina i škampi na buzaru tate Dinka, brujet babe Vitorije, juha od šparoga mama Cice, sarma, crveni i bijeli sos kume Pandurić…

Nižu se recepti, pored svakog stoji nečije ime, ponekad su tu i opaske o neznatnim izmjenama i sve u svemu cijeli umrljani rokovnik više liči na spomenar, nego na knjigu recepata. Listajući, sjećam se za koju sam priliku koje jelo spremala, kojeg sam gosta čime dočekivala i što je tko osobito volio. Koja je hrana bila za blagdan, a koja za obične dane. Koju vrstu mesa sam morala posebno naručiti. Bez čega nije mogao proći Badnjak i kakva me panika uhvatila kad je Saša donio gomilu pastrvi iz St. Poltena.
Često sam dopisivala primjedbe u stilu “Kiflice odlične za poslije pola noći”, ili “Bečka gulaš juha ispala totalna katastrofa, blamaža teška”, i “Punjene lignje zasmrdile cijeli stan&zgradu&l i ulicu do Elterlein platza”.

Uvijek je bilo veselo, uvijek se kod nas kuhalo i jelo i okupljalo. Pričali su se vicevi, a gosti bi zasjeli pa nikako kući. Rado sam ustupala i pregaču i kuhinju svakoj gošći koja je htjela kuhati, ali voljela sam i sama zasukati rukave. Mama nas je razmazila domaćim kruhom kojeg je svaki dan pekla, pa štrudlama, krafnama i kiflicama. Dok listam svoj plavi rokovnik mislim da je uzbudljiviji od spomenara, jer svaki recept ima svoju priču i sliku i miris.
I sve su slike ugodne, slatke, životne i pune dobrih začina.
Ništa od toga nisam mogla naći u onim lijepo ilustriranim knjigama recepata koje sam sa strašću kupovala i sakupljala, pa shvatila da mi zauzimaju prostor i teške su pri selidbama, a zapravo se njima ne služim.
Kad ja zagustilo, uvijek sam listala stari ASTRA-MAŠINOIMPEX rokovnik, jer tu sam uvijek kad je došlo do kritične točke mogla okrenuti mamin broj i očajno zavikati:”Raskuhale su se griz knedle, u loncu je užas, šta da radim?”
A ona bi mirno rekla: “Ak je tak, sjedni, popij si čašicu rakije, i ne serviraj juhu.”
Na razne načine čovjek može voditi dnevnik, no ovo je sigurno jedan od boljih.