Rita je velikog srca i stabilne građe.
Rita je 60 godišnja Litvijka sa stažem njegovateljice od nekih 20-tak godina.
Prije karijere njegovateljice bila je direktorica jedne velike kompanije.
Bar tako kaže. Stvarnu profesiju, njegovateljice se nikada ne pita, odnosno, ako i pitate budite pažljivi. zapravo, bolje ne pitajte a ako i pitajte, ne pitajte koji je razlog da rade upravo taj, zapravo iznimno težak i zahtjevan posao, u fizičkom, psihičkom i emotivnom smislu. Uvijek postoji razlog.
No vratimo se na Ritu.Rita je solidne građe, negdašnja šampionka bivšeg SSSRa u jednom vrlo popularnom i vrlo ženstvenom sportu.
Ritino pravo ime je vrlo komplicirano a prezime još kompliciranije.
Ime počinje potpuno normalno no završava neobično za izgovoriti na bilo kom jeziku osim, litvijskom.
Prezime je još kompliciranije i dužine je oveće kuhinje.
Sama Rita za svoje prezime kaže da ga niti ne pokušavam izgovoriti a za to vrijeme dok ga ona izgovara svako malo se pitam jesmo li još uvijek na temi njezinog prezimena ili smo prešli na neku drugu potpuno nerazumljivu temu.
Moj engleski je recimo okay ali je daleko od briljantnog.
Ritin engleski se sastoji od imenica i glagola i ničega između to dvoje. Što znači da je većina klijenata razumije s nerazumijevanjem, no veliko srce i bujne grudi nadopunjavaju sve ono što nedostaje između imenica i pokojega glagola u engleskom jeziku.
Rita se svakog jutra budi u 6 sati, vrlo brzo nakon buđenja spušta u kuhinju, potpuno gola ali zamotana u veliki ručnik.
Još snena, kose koja je nalik onoj Tine Turner, grabi lavor i puni ga ledenom vodom iz pipe u kuhinjskom sudoperu.
Dok se ledena voda u osvježavajućem mlazu slijeva u lavor, ja se prisjećam davnih ukazanja Majke Božje u selu po imenu Dvorišće par kilometar udaljenom od Vrbovca.
Kada je nekom prilikom tv novinar upitao jednog od vidioca u kom obliku se Majka Božja ukazala, čovjek, vidioc i seljanin odgovorio je na britkom lokalnom dijalektu, podižući lagano svoje hlače zajedno sa remenom:
” ha čujte, stajal sam tam… kad sam na nebu videl ovak jeden oblak, kak da vam velim, ovak veliki… okrugli kak lavor”.
Evo, recimo, tog se prisjetim svakog jutra dok gledam Ritu kako se ledena voda slijeva u Njen lavor.
Kada se spomenuti lavor napuni do neke 3/4..Rita snažno zatvara vodu, grabi lavor, izlazi još u mračno dvorište na ciču zimu i za sobom zatvara vrata.
Koju minutu kasnije, već uobičajeno slijedi snažan krik, nalik kraju svih krajeva i Rita se i dalje zamotana u ručnik ali potpuno mokre kože vraća u kuhinju.
Da prevedem: Rita se svakog jutra zalije ledenom vodom od glave do pete.
Veli da joj to pomaže.
Prvi puta sam bila zaprepaštena.
Ali sada više i ne čujem krik ali primjećujem da nekada sva ta ledena vode i nije od velike pomoći.
Rita hoda ogromnim rastresitim koracima, jako je glasna i stara kuća u kojoj bivstvujemo sva se uglavnom trese od Ritinog hoda.
Tresu se stropovi, tresu se podovi..što je tehnički isto. Tresu se zidovi a ponekada i prozori.
Rita pokatkada priča o svome životu. Ja hvatam koliko mogu i zamišljam što se sve nalazi između Ritinih imenica i glagola.
Zamišljam Njene roditelje kojih više nema, zamišljam Njenog tatu i Njegov voćnjak pun jabuka. Zamišljam sat njezine mame kojeg već tjednima pokušava pronaći u svojoj putujućoj prtljazi.
Zamišljam i razmišljam o vremenu kada su ruske snage okupirale Njenu zemlju a ruske žene neznanju, pograbivši kombinee iz litvijskih ženskih ladica, obukle iste i tako krenule u kazalište, u neznanju.
Zapravo mi je to malo čudna priča, jer žena koja ne zna razliku između večernje haljine i kombinea i nema nekako potrebu otići na kazališnu predstavu, no nenma veze… Zar ne? Nema veze.
Dok putujem kroz Njene priče, Njezinim životom imam osjećaj da žive Njezine uspomene, da žive svi ti ljudi svih tih sudbina.
Rita kaže da je imala mnogo muškaraca.
Gledam Njene iscrtane obrve i konkretan make up kog nanosi na lice svakog jutra, nešto malo nakon osvježavanja u ledenoj vodi.
Djeluje kao temperamentna, strastvena žena ali za samu sebe kaže da do svoje 60 godine nije još srela muškarca Njenog života, svoju ljubav, onog kog bi voljela srcem, dušom i tijelom ali još se uvijek nada, što se temelji i na davnom numerološkom izračunu kojim joj je rečeno da pravu ljubav doživjeti tek nakon 62 godine svog života.
I Rita se tome iskreno nada.
Rita je prije nekog vremena putem “vocupa” greškom poslala sliku obnažena muškarca, umjesto svojoj prijateljici, vikaru svoje litvijske a možda i latvijske ortodoksne crkve.
Vikar nije ništa odgovorio ali navodno je mlad i zgodan.
Kada pričam s Ritom o Njenom njegovateljskom iskustvu, pitam je naravno za ono ili ona najljepša i ona najteža ili najneugodnija.
Najteže je navodno bilo u brdima Walesa kada je brinula o jednom čiloj 90 godišnjoj gospođi, profesorici, velškoj intelektualki.
“Kuća je bila velika, na osami, nigdje susjeda kilometrima.
Gospođin doručak bi se sastojao od Brandya i toasta, ručak od krigle whiskeya, večera od boce vina. Uvečer bismo sjedile do ponoći u ogromnoj gostinjskoj sobi. Razgovor bi se sastojao od gospođinih izjava kako mrzi emigrante.”
Gledam Ritine velike žive oči i Njezine ruke kojima maše zrakom dok mi preprićava svoja iskustva na engleskom jeziku koji se sastoji od imenica i pokojega glagola. Rita priča jako glasno, toliko glasno da pokatkada ne čujem svoj um.
Svejedno, gledam Njene velike žive oči i osjećam i iznerviranost od silne bujice riječi i jačine glasa ali i suosjećanje.
Jer Rita je samo jedna od ljudi. I tako se srčano bori kroz svoj život, ispisan njezinim jezikom koji je samo njen.
Ne znam točno što time želim reći ali… stisnite se uz svoje i proslavite i ovaj Božić.
Ak, me razmete?