-Izgledaš kao Djevica Marija s malim Isusekom – rekao je Tin prvog dana po našem dolasku iz rodilišta. Nije se odvajao od nas dvoje i tražio je da mu ispričam svaki detalj iz protekla tri dana.

-Ajde, pričaj mi – tražio je halapljivo.

-Kad su mi ga donijeli da ga prvi put dojim, dugo je trebalo da uhvati bradavicu a samo tren da je izgubi. Trenutak ponovnog traženja je nezaboravan…

-Daj, pričaj…

-Nemam riječi… Jednostavno je sav treperio u potrazi za ponovnim sjedinjavanjem. Prvi znaci žudnje, eto to je…

– Ajme, ajme, što sam propustio…

Bio je doslovce egzaltiran. Zvao me Bogorodicom, a našeg sina malim hljepčićem, kruhom nasušnim, srećom. Nije propuštao trenutke dojenja i slijedilo je kliktanje da je majka s djetetom u naručju najljepša slika na svijetu, da mu je tek sada jasno toliko njeno prisustvo u slikarstvu, i onda je žalio što nije slikar, ili možda kipar, i onda nas je volio do neba i grlio do nepodnošljiva stiska. Čitavu jednu godinu, i nešto više, klečao je pred mojim smiješkom i mojim tijelom kao pred božanstvom, a Malika ljuljao, zibao, njihao, nosio u klokanici, vozio u kolicima, puzao s njim četveronoške, vodio ga ka prvim koracima, podmetao leđa da mu bude konj, džiha, džiha, konjo, preletjet ćemo sedam mora, sedam gora…

Kruh sa sedam kora.

Malik je dobio visoku temperaturu. Trčali smo do liječnika, dobili savjet, stajali uz krevetić cijeli dan, probdjeli cijelu noć, dozirali antipiretik, nosili sina pod tuš, ljubili mu uplakane oči, masirali mu rakijom i leđa i prsni koš i čelo i malene dlanove, grčevito stiskali svoje šake i skrivali svoje crne misli i kad su se izmijenile sve one faze grčeva i vriske i obamrlosti i kad je nastupilo zatišje i kad smo shvatili da mir znači da je opasnost prošla bili smo ludi od sreće, i Tin i ja bili smo ludi od sreće.

-Spasili smo mu život – ponavljali smo.

Uslijedilo je nekoliko dana potpune opuštenosti. A onda…

-Dođi, Tin, nešto mi ne izgleda dobro… zovem maloga pet puta, on ne reagira… ni jučer, ni danas…

-Ma nemoj me…

-Da nije oglušio u temperaturi?

-Ma daj, ne lupetaj, valjda se zaigrao.

-Da barem jest, samo sjedi i nepomično promatra kocke…

-Nije istina, vidio sam kako ih baca u zrak.

-Istina, uzme kutiju  s kockama ili puzlama ili slovima, prosipa ih, približava ih nosu kao da će tako vidjeti više, ili ne, kao da će omirisati ono što mirisa nema, i onda ga ja dozivam a on se ne javlja, i onda mu se ja približim da pokušamo složiti sliku, podignuti kuću, napisati ime… i onda dobivam ljutit pogled i ugriz u ruku…

-Ti si luđakinja – prekinuo me  Tin.

Uzeo je Malika u naručje, sa smiješkom  približio lice njegovom, počeo trljati svoj nos o njegov, onda se opet udaljio očekujući reakciju, uzvraćeni smiješak i traženje još, još, još… Malik je gledao tupo. Tin se naglo ukočio sa sinom na rukama, onda zatresao glavom kao da se razbuđuje iz neke nepoznate omamljenosti, onda pokušao ponovno s trljanjem obraza o obraz. Dobio je agresivan otpor. Malene šake lupale su po njegovu nosu, ustima, očima.

-Eto vidiš – rekla sam.

-To je nešto trenutačno, ne paničari – presjekao me sleđeni glas.

Prolazili su dani i meni je postajalo sve jasnije da se ne radi o nečem trenutačnom. Kutije s kockama ili puzlama ili slovima dizale su se u zrak i prosipale iz svojih kutija. Vidim i sada: padaju na tlo kao besmislena tuča u besmislenu hrpu koja ne mijenja agregatno stanje, nema klicanja, nema smijeha, nema uživanja u rušenju, mali predmeti približavaju se nosu da ih nemirisne omiriše, ja zovem, uzalud zovem, Malik ne obraća pozornost na molbe, na nutkanje: vidi ovo, ovo ti je baš fora, evo ti autić, evo avion, ja odustajem i priključujem se igri tako da i ja bacam kocke iz kutije, to prihvaća, uzima moju ruku kao alat, približava ju kockama, moja ruka postaje dizalica koja skuplja kocke i spušta ih natrag u kutiju, onda ponovo slijedi podizanje kocaka uvis i sručivanje krutog pljuska na tlo, djeluje mi besmisleno ali dobivam ulaznicu za njegov svijet, sad mu mogu od puzla složiti cvijet, zamišljam, sad ću od kocaka podići toranj, razmišljam, sad ću mu od slova napisati: Malik, planiram, ali ne, Malik tjera moje ruke od sebe i nijemo nastavlja promatrati hrpe bez svrhe i to nije pozorno promatranje i to nije istraživanje, taj pogled nije upitan, nije ni vragolast, nije bacanje odabranih komadićaka ni dječji inat ni smišljena destrukcija, nakon rušenja nema ushićenja, nema klicanja, nema smijeha, to je rušenje slučajno, to je gledanje nijemo, svaki put nijemo…    

-Daj, Tin, izbjegnimo fazu nepriznavanja činjenica… vidiš ovo ponavljanje jednog te istog, vidiš ovu opsjednutost, ovo treba provjeriti… – tražila sam od Tina.

-Dosta, molim te.

-Ali Tin, nije to počelo s temperaturom, bilo je to prisutno i ranije, samo mi nismo htjeli vidjeti…

-O čemu trabunjaš? Ajde objasni.

-Pa znaš da su nam prijatelji uvijek govorili kako im je čudan: previše dobar, previše tih. Pa smo se mi smijali… Pa mu je Bruno tepao: mali Budha, nirvana, stoik…

-Govorili su i da ne pokazuje prstom kad nešto želi, da koristi našu ruku kao alat, koji manijaci!

-Vidiš, ja sada vjerujem da su bili u pravu… To nešto pomaknuto, što mi nismo primjećivali, tada je još samo drijemalo u njemu, nakon epizode s temperaturom posve se probudilo… i objelodanilo… i onda naraslo… Tako nekako to danas vidim…

-A zašto ti danas to primjećuješ?

-Valjda je strah izoštrio percepciju, a Malik raste, stigla je nova faza u razvoju i ne poklapa se s našim očekivanjima…

-A kako se u dojučerašnju mirnoću uklapa ova nova agresivnost?

-Vjerojatno su to faze…

-Faze su u tvojoj glupavoj glavi.

-Tin, Tin, budimo ozbiljni, treba provjeriti…

-Dosta, rekao sam.

Tin je izašao iz sobe i zalupio vratima.

Nikad više nije reagirao drugačije.

A bio je autizam.

Malik nije uzvraćao osmijeh, nije reagirao na svoje ime, nije prepoznavao ni moj ni Tinov glas, odbijao je maženje, razbacivao i odguravao igračke, nije pokazivao interes ni za što ponuđeno. Oko njega su mogla biti djeca, psi, mačke, a on je stajao na mjestu i gledao, ako je uopće gledao, u neku sasvim nezanimljivu točku. Liječničke dijagnoze djelovale su nam kao pretpostavke, čak ni CT mozga nije protumačen s rezolutnošću. Čini mi se da su proširene moždane komore, rekao je liječnik. Dijagnoza je bila: pervazivni razvojni poremećaj. Naravno, bilo nam je jasno da sve opisano pripada autističnom spektru i da bez odlaganja treba potražiti logopeda, defektologa, psihologa. Ja sam plakala u sebi. Tin se zatvorio u sobu i plakao glasno.

-One noći nismo spasili život, uništili smo ga – protisnuo je kroz zube kad je izašao iz sobe.

-Ne očajavaj, bit će dobro – rekla sam ni ne pokušavajući kritizirati ono što je upravo izustio.

-Ma koje dobro – vrisnuo je.

-Ufam se u Boga – odvratila sam.

-Dobro ti se narugao taj bog pred kojim čitavog života klečiš – nasmijao se čudnim smijehom, ironičnim, grčevitim, zlokobnim.

-Ne ufam se samo u njega, vjerujem i u sebe – naglasila sam ono sebe prkosno.

U Tina više niti sam vjerovala niti sam ga prepoznavala. Sve što se od tada događalo pratio je s hinjenom ravnodušnošću ili pak povećom dozom cinizma. Ja sam, da bih se mogla upustiti u borbu za opstanak, zatvarala oči za njega i širom ih otvarala za Malika.

Usprkos logopedima, defektolozima, psiholozima, moj sin je i dalje bio dalek i nije izgovarao ni „mama“. Nije nas gledao u oči i počeo je hodati u besmislenim krugovima, na prstima, mumljajući. Tražila sam od Tina, još uvijek ga uključujući, da i nas dvoje proučimo literaturu i da djelujemo jedinstveno. Nije htio. Sve sam činila sama. U početku sam najviše vjerovala u vlastite ideje, naročito onu da Malik ima neki svoj tajanstveni jezik i da ću ja prodrijeti u njegove neobične ritmove i čudesne slike i da ću se pridružiti njegovim pričama i njegovim svjetovima koje on zasigurno ima jer kako bi i čime bilo ispunjeno to, izvana gledajući, pusto vrijeme. Osluškivala sam svaki njegov korak kao što se osluškuje kucanje srca. Nisam prodrla u njegov skriveni svijet pa sam istraživala dalje. Druga ideja bila je da je naš jezik možda preglasan i prebučan, da su nam rečenice dugačke zmije što pužu uznemirujući i prijeteći pa sam se pokušavala približiti šaptom, kratkim riječima, slogovima što imitiraju prirodu, draškajući njegove bubnjiće pažljivo i tiho. Treća ideja bila je da do njega ne dopiru riječi koje nisu dovoljno nasmijane pa sam nizala asonance i aliteracije, samo razigrane slogove, šiš i šuš, grum i brum, zim i zum. Da mu zašušti, da mu zvekne, da možda odjekne. Ništa od mojih istraživanja nije urodilo plodom pa sam proučila Floortime pristup i pogledala sve video zapise koji su mi bili dostupni. Nepodnošljivo je iritantno bilo prvi put pogledati video u sklopu kampanje britanskog Nacionalnog društva za autizam. Video postavlja pitanje kako svijet izgleda kroz oči autističnog djeteta. Snimljen je u shopping  centru, mjestu na kojem roditelji sa zdravom djecom provode trenutke koje doživljavaju kao relaksaciju. U ovom videu shopping centrom, naravno, šeće majka s autističnim djetetom.  Samo tri minute teku kaotično isprepleteni slike i zvuci: ljuljanje konjića-igračke, zveckanje metalnih kovanica, šuškanje shopping-vrećica, koraci po keramičkim pločicama hodnika, prskanje parfema po ruci kupca, sve inače bezazlene slike, vizualne, auditivne, olfaktivne, a meni se trbuh grčio i srce stezalo kao da prisustvujem najstrašnijem horroru. Je li u glavi djeteta zaista takav košmar senzornih preklapanja ili ipak nije? Kako znati? Možda jest, možda nije. Zbog tog možda treba učiniti sve što je moguće da se to ublaži.

-Pogledaj ovo pa da porazgovaramo – molila sam Tina.

Nije htio.

-Više mariš za našu kujicu nego za rođenog sina – prigovorila sam.

-Ona me prepoznaje, ona je viši stupanj – odmahnuo je rukom.

Ja sam kujicu Gitu donijela zbog Malika, rekli su mi da je to za dijete dobro. Kakva je to krasotica! Pasmina coton de tulear, lagahna, svilenkasta, privržena, za tri dana osvojila je i mene i Tina, ali ne i Malika. Pred njim je i ona bila bespomoćna. Bila sam toga svjesna, bila sam svjesna da Tin govori istinu, ali slamao mi je srce. Nisam ga mogla razumjeti. Nisam ni pokušala. Uvalio mi je tu usporedbu s Gitom i potaknuo na sumnju. Ja sumnju nisam htjela, ja sam razgrtala prostor oko nas, odmicala sjene, da bi ući mogla nada. Odvela sam Malika u park, bez Gite, usmjerila sam negativne emocije ka njoj, nisam je ni pogledala, obožavanu kujicu Gitu, ostavila sam je kod kuće, kao da nije Tin već ona, taj viši stupanj, zarila žalac u moju ranjivost, i dok sam Malika ljuljala, i dok se vraćao na ljuljačku, opet i opet, njihaj do mene pa njihaj do neba, njihaj do mene pa njihaj do Boga, dok sam dakle njihala svoga sina tražila sam njegov zahvalan ili bilo kakav pogled, i kako ga nije bilo, kako je bila samo praznina, u tu se prazninu ubacila misao na Gitu, kujica se jednostavno nametala iako sam je ostavila kod kuće, osjećala sam kako se privija uz listove mojih nogu, prianja uz njih snagom svog laganog tijela, nježno, mazno, ljubavno, a toplina struji mojim tijelom… Jest, nametala mi se ta paralela, sa svim užasom koji je sadržavala. Podigla sam Malika u naručje. Njegovo sam tjeme pritiskala svojom bradom onako kako je kujica trljala svoje tijelo uz moje, zahvalno, mazno, ljubavno, i ponavljala sam u sebi: I Malik će, i Malik će, i Malik će…

Tražila sam nove putove da se to dogodi. Predbilježila sam sebe i Malika za radionicu Baby Signs, s ciljem da naučim jedan zadani sustav neverbalnih znakova koji bi možda mogao postići ono što nije uspjelo mojem improviziranju. Početak rada te psihološke radionice trebalo je pričekati pa sam u međuvremenu proučila i prihvatila savjete programa Son-Rise: raščistiti prostor od nepotrebnog, približiti se djetetu na podu, ponavljati njegove pokrete. Sjetila sam se kako sam vidjela Malika kako lupka prstom, nekad jedanput, nekad dva. Pretpostavljala sam kako i to spada u one uz autizam stalno spominjane stereotipije, ali i pomišljala da sam možda bila u pravu kad sam došla na ideju o nekakvom njegovom posebnom jeziku. Možda baš njegovi pokreti na tom jeziku nešto znače, možda ja ipak mogu dešifrirati njegove znakove. Brzo sam maknula stolice, komode, saksije i spustila se k Maliku. Pratila sam njegove kretnje: Malik lupka po kockama, ja lupkam za njim, Malik prevrne kocku, ja prevrnem drugu, Malik baci loptu, ja ju bacim njemu. Tin je stajao nad nama nepomičan poput hladnog stupa. Nije se micao ni pred loptom ni pred kockama. Hladni srsi strujali su mi tijelom, a potiskivane misli prolijetale glavom. Ovaj je tuđ čovjek nekad bio u mom krevetu, bila je početna neželjena misao a za njom su krenule one o dopuštanju Maliku da spava između nas i one o postupnoj selidbi Tinovoj u sinovljev krevet i one o prestanku prilaženja meni danima i danima.

-Trebali bismo ići na drugo dijete, radi Malika – pomislila sam i izrekla naglas.

-Ne diže mi se više, zarazio se autizmom – smijao se ludim smijehom.

Hudi Mefisto, rekla sam u sebi. Nikad gruba nisam bila glasno. Nisam to htjela biti ni sada. Na koncu, seks više nisam ni ja željela. Ni zagrljaj, ništa. Postali smo stranci vezani zajedničkim uzama i tome više nije bilo pomoći. Kad mi je te noći prišao odgurnula sam ga kao što Malik odgurava sve od sebe. Nisam ga mogla razumjeti. Nisam ni pokušala. Ili možda jesam. U snu. Često sanjam. Teške i lagane snove. Jedan mi se usjekao u pamćenje: moje dijete ima njuškicu coton de tuleara i oko očiju zastrašujući oklop složen od pačjih kljunova. Tin ga ljuljuška opčaran i tepa mu s nježnošću: kako si meden, kako si mio, kako si moj…

Počekajte, moram duboko udahnuti da bih mogla nastaviti s pričom.

Tin…

Tin…

Tin…

Dakle, moja majka i ja smo nedavno shvatile da Malika ipak nešto zanima. More. Otišla sam do roditeljske vikendice na čitav dan da isprobamo mogućnost Malikovog ostanka kod nje i tate. Vodila sam i Gitu.  Na pješčanoj obali kujica se digla na stražnje noge i kružila oko Malika tako dvonožna, a on nije nervozno stiskao šake. Dopustio je da ih dodiruju isti mali valovi što su se mreškali na rubu plićaka. Uskoro su sjedili pripijeni jedno uz drugo i čeprkali po pijesku. Ono što je u toj slici bilo potpuno novo jest to da Malik to što je radio nije radio sam, činili su to zajedno. Gita je, možda zahvaljujući blaženstvu okružja, doprla do njega. Uživala sam promatrati kako se moj sin predao kujici i moru bez otpora.

-Učit ćemo ga plivati, vidiš da je spreman – govorili su moji roditelji.

Ostavila sam sina kod njih i vratila se kući sama. Tišina, zatekla me mukla tišina. Počele su mi klecati noge, jedva sam se vukla od vrata do vrata. Hodnik, kupaonica, kuhinja, gutali su me i vukli dalje.

Spavaća soba.

Mrak.

Napipavam prekidač.

Svjetlost me obara na pod. Tijelom na parketu, glavom na dovratku, ležim točno nasuprot krvavoj rupi na desnoj strani čela, ruci što beživotno visi uz madrac i drvo, crvenoj lokvi pod ukočenim prstima. Pištolj je odskočio malo dalje.

Oproštajno pismo govori mnogo o Tinu. Čekajte da predahnem, sad ću vam pročitati. Barem dio. Slušajte.

„Sve sam probao: buljiti u prazno, ne smijati se, ne smiješiti se, ne maziti se, ne uzvraćati, hodati u besmislenim krugovima, na prstima, na kraju sam doživio i košmar senzornih preklapanja. Vidim lica preko lica, čujem zvuk preko zvuka, osjećam miris preko mirisa, ubod igle preko uboda trna…“

Možda vam sve ovo ne bih mogla ispričati da se nije dogodilo nešto neočekivano kad me Malik, nekoliko dana nakon pogreba, ugledao kako plačem. Popeo mi se u krilo. Zagrlio me i promatrao. Osjetila sam se sretnom: u njegovim je očima bila tuga.