– I ja sam pokušao jednom u rano proljeće, ali nije išlo – obratio im se prijateljski, ipak pomalo suzdržano, suviše mekano za nekoga tko je sve vrijeme rata bio na njihovoj strani, makar samo kao skladištar vojne opreme.

– Ovdje sam i ja na potoku lovio … Cijelo ljeto s posuđenim blinkerom…. Nađe se tu i velikih riba – zaključio je nakon duže stanke, u kojoj su svi troje odsutno buljili negdje u daljinu.

– Bacamo hranu već tjedan dana. Ribe su se navikle na nas – promrmljao je onaj lica umivena hladnom vodom, premda su ga upaljeni podočnjaci i dalje odavali, i velika mješina naduta od piva, i ogromne, debele noge prošarane upaljenim venama i krastama od alkohola, činile nezgrapnim u hodu.

– Još nosiš „kinder jaja“ sa sobom? – provocirao je Nabukodonosora onaj drugi, ćutljiviji. Onda su neko vrijeme ponovno šutjeli, omamljeni od alkohola.

– Izdevetati ćemo ih, mada oni nisu krivi! – gledali su ga hladno, ravnodušno, namigujući jedno drugome.

– Najebali su, to znaš? – kesili su se i dalje, navlačeći iz boce. Šutio je, jer tu se nije imalo što dodati. Najbolje je u tim trenucima šutjeti. Bio je potišten, ali samo nakratko. Onda ga je onaj pričljiviji potapšao po ramenu, kao psa.

– Što mi sve to treba? – prostrujala mu je glavom misao žarka kao žar ptica. Jer to što se njime iznova upravlja, unatoč svemu, čisti je mazohizam, i trajati će još neko vrijeme.

Znao je da će ih ondje naći, kada vodostaj rijeke padne.

– Znaš kako se na turskom kaže mobitel? – upitao ga je onaj pričljiviji.

– Ne znam! – poslušno je odgovorio.

– Džep telefon! – brzo je uskočio onaj drugi, šutljiviji, uz prasak smijeha. Svi troje grohotom su se smijali dodajući jedno drugome nove boce piva.

Nikada ga nisu udarili, premda su prijetili, nekada vrlo uvjerljivo. Sve se na kraju prelamalo na neizgovorenom, a ipak naznačenom.

Sada ih je dvoje, a prije ih je bilo troje. Treći je digao ruku na sebe, pisalo je u novinama. O njemu se više ne govori. Tu nikada izrečenu tajnu prihvatio je kao nagradu, kao neizgovoreno zajedničko otajstvo potisnutih strahova i prikrivenih ovisničkih delirija.

– Ne moraš da brineš. Neće nitko više da ti dira kuću – potapšali su ga još snažnije po leđima, kao junicu po slabinama koja  se tjera u štalu.

– Mogu im vjerovati, u to nema sumnje – osjećao je, probijajući se kroz staze vrbika, ljepljivim blatom zamećući vlastite korake.

(iz romana u nastajanju „CRTICE IZ ŽIVOTA NABUKODONOSORA I NJEGOVE ŽENE“)