Predrag Matvejević: KRLEŽA SADA I OVDJE, NAKON SVEGA (Zagreb, jesen 2011.)

Tri nas desetljeća dijele od Krležine smrti. Promjene koje su se zbile u Hrvatskoj zanemarile su najvećega hrvatskog pisca. Njegovo djelo nije moglo naći pravo mjesto u prilikama obilježenim ideologijom kakvu su podržavali stanoviti predstavnici Hrvatske Demokratske Zajednice: Krleža je shvaćao na drukčiji način i hrvatstvo, i demokraciju, i zajedništvo. Opisao je već u svojoj mladosti stanja kojima smo vrlo često, sada i ovdje, svjedoci: ‘Uvijek jedna te ista slika… Sušičava zloba, krađe uvjerenja, puna usta kleveta… Čovjeka izgrizu, popljuju, unište.’

U dvadesetak posljednjih godina, premalo se Krležinih knjiga našlo na policama naših knjižara, Poneka je dospjela gotovo slučajno u izloge, kao da ju je netko zametnuo. Ni školski programi, napose njihova primjena, nisu skloni piscu ‘hrvatske književne laži’. Kazalište i izdavaštvo ustupaju mu s vremena na vrijeme stanovit prostor, manji od onoga koji zaslužuje. Pojedina djela koja su, unatoč svemu, objavljena ili izvedena na sceni ostavljaju dojam da je Krleža prisutniji nego što stvarno jest.

Prividi ponekad umiruju savjest.

Sabrana djela Miroslava Krleže objavljena su u Bosni i Jugoslaviji, potkraj piščeva života. U Hrvatskoj su ponovo počela izlaziti, ali su ubrzo prestala. Presahnule su volja i potpora da se obavi urednički posao i opus objavi, makar i nepotpun. U posljednje vrijeme ima nagovještaja da se nešto možda napokon mijenja. Drama ‘Gospoda Glembajevi’ prikazana je ponovo 2011. u Zagrebu i Beogradu. Publika ju je izvrsno primila, kritika poduprla. Vidjeli smo također izvedbe drugih kazališnih djela, napose onih ranih, kao i razne adaptacije, recitale televizijske emisije i sl. Izašla je nedavno ‘Hiljadu i jedna smrt’ koja nekoć bijaše zabranjena, u Kraljevini Jugoslaviji. U Beogradu je marginalno Sveslovensko književno društvo sačuvalo ‘Priznanje Krleža’ koje, unatoč dobroj namjeri, djeluje više kao privid nego kao stvarnost. U Zagrebu se priprema dokumentarni film o piščevu životu koji očekujemo sa znatiželjom.

Ne može se, dakle, reći da je Krleža izopćen, ali je kritička recepcija njegova djela svedena na vrlo ograničenu mjeru. Suočava nas više s prošlošću nego što sudjeluje u sadašnjosti. Književnost se, ne samo u našim prilikama, češće prilagođavala zahtjevima provincijalne okoline i nedolične vlasti nego što im se stvarno suprotstavljala. To smo iskusili više puta, sami ili pak u zajednici s drugima. Kad su vlastodršci manje ili više ravnodušni prema kulturi, koju vide samo ili prije svega kao ‘nacionalnu kulturu’ tj. potporu vlastitim stavovima, književni život trpi i izlaže se licemjerju. Ostaje bez inovativnih pokreta i poticaja u sebi samom, manje ili više rascjepkan i podložan, lišen pravih ‘začinjavaca’ i istinskih promicatelja.

Miroslav Krleža je između dvaju svjetskih ratova izašao na književnu i kulturnu scenu goloruk i usamljen, spreman na rizik i sklon izazovu. Svrstao se na krajnju ljevicu, opredijelio za radikalnu i beskompromisnu kritičnost: ‘Borio sam se za oslobođenje od nacionalističkih romantizama svih boja, svih zaluđujućih preživjelosti.’ Razne desnice – ona siva, malograđanska, i pogotovo crna, fašistoidna – nisu ga trpjele u prošlosti niti su mu sklone u sadašnjosti. Svoj stav prema njemu često i uspješno su zaodijevale u ravnodušnost ili nehaj.

Desničari i klerikalci nikada nisu držali Krležine knjige kraj uzglavlja.

Miroslav Krleža bio je od početka zagovornikom slobodne zajednice Južnih Slavena. Pritom se ogradio od unitarizma ili integralizma, koje je vidio kao dio prisile ili nasilja. Jugoslavenska je država propala i, nakon svega tragičnog što se zbilo na njezinu kraju, nema nikakvih izgleda da se ona podigne iz pepela te ponovo utemelji. Današnji nacionalisti smatraju izdajnicima, ako ne i neprijateljima, sve one koji se usude priznati povijesnu činjenicu da su Hrvati u svojoj kulturi, možda više nego itko drugi na ovim prostorima, već prije svjetskih ratova, zagovarali i podržavali ideju o zajedništvu Južnih Slavena. Takav je bio i ostao i Krležin stav. U okolnostima koje su obilježile godine raspadanja Jugoslavije, bilo je premalo volje i mogućnosti da se prethodna shvaćanja i opredjeljenja stave u stvarni povijesni okvir te da im se – u tome okviru – odredi značenje koje su imale u prošlosti i smisao u povijesti. Da je to obavljeno – da je svatko pokazao odlučnost da sebe vidi u ogledalu povijesti bez ustupaka – bilo bi lakše raskrstiti s nakaznostima koje su se nagomilale i ne prestaju trovati životni nam prostor. Bilo je moguće, unatoč svemu, razići se u miru, kao što to čine civilizirani narodi. Ponuđena nam je i materijalna pomoć, prije raspada i uoči rata, da postupno priđemo Evropskoj zajednici te da u njoj svatko od nas nađe prostora za sebe i druge, ostajući pritom ono što jest. Autor ‘Hrvatskoga boga Marsa’ nije bio lišen nacionalnog osjećaja, ali je prezirao tradicionalni nacionalizam. Pojam naroda pretpostavljao je pojmu nacije. Dvadesetak godina koje su za nama pokazuju da mu to ‘oni’ ne praštaju.

‘S njima’ je započeo svoj ‘obračun’ – protiv ‘njih’ se bitke teško dobivaju.

Svjedoci smo raznih krivotvorina, prošlih i sadašnjih, napose kad je riječ o slavenskim i južnoslavenskim idejama kojima je Krleža prilazio na poseban način, dostojan istinske kulture. Isticao je primjere i djela iz zajedničke baštine, njezina najboljega djela: ‘Ideje, poeme, eseji Rittera Vitezovića, fra Andrije Kačića-Miošića, Baričevića, Mikocija, Katančića, dramatizacija političkih slavenskih i ilirskih motiva od 18. stoljeća u Zagrebu na školskom teatru, uloga gimnazija, samostana i štamparija, svijest o ljepoti južnoga govora kao toskanskog, politička svijest Zagrebačke akademije kada već polovinom 18. stoljeća traži rang univerziteta za đake iz Srbije, Bosne i svih zemalja pod osmanlijskim jarmom, kult Ćirila i Metoda u Zagrebu 70-ih godina 18. stoljeća, uloga slavjano-serbskih polihistora i gramatika i prosvjetitelja Orfelina Rajića, temišvarski biskup Petrović, Jovan Akumović itd., sve su to simptomi stalnog i tvrdoglavog uspona i porasta kulturne južnoslavjanske svijesti, koja nije ograničena na pojedine regije ili generacije nego, tinjajući pod zulumom stvarnosti čitavom zemljom uzduž i poprijeko i ne ugasivši se ni na trenutak, svijetli kao jedina moralna svjetlost i utjeha.’ Navedenim imenima Krleža je često dodavao, među inim, Jurja Križanića (‘ostao sam mu dužan’, ponavljao je spominjući ime toga nesretnog rodonačelnika slavenstva) te Strossmayera, Supila, Trumbića i, uz ostalo, Josipa Broza Tita.

Takvo se podsjećanje na povijest uvijek ne prašta. Provincijalni se duh ne uspijeva izdići do te razine. Ostaje zatočen svojom prikraćenošću, ne umije ili ne uspijeva nadići je.

Krleža je bio od početka pristalica i promicatelj antikonformizma. Svojim je djelima uputio dio hrvatske i jugoslavenske inteligencije prema zavodljivim i buntovnim idejama koje su se širile modernom epohom, izmučenom ratovima. Autor ‘Dijalektičkog antibarbarusa’ bio je, unatoč utopijama od kojih se rano otrijeznio, jednim od prvih pisaca na europskoj ljevici koji su uvidjeli što je i kakav je staljinizirani komunizam, suprotstavljajući se njegovim prisilama u književnosti i kulturi, u društvu i povijesti. Zaostala nacionalistička i klerikalna desnica nije mu nikad oprostila njegov lijevi izvor i socijalističko opredjeljenje. Za njih je takav pisac bio i ostao, ako ne izdajnik, ono u najboljem slučaju zabludjela ovca ili heretik.

Za one najprimitivnije naprosto je ‘komunjara’.

Krleža je u raznim prilikama iznosio svoje sudove o Titu i njegovu doprinosu povijesti Južnih Slavena, osobito Hrvata: ‘Tito je učinio za položaj Hrvata više nego itko ikad u njihovoj povijesti. U nekoj ne znam koliko dalekoj budućnosti, doći će vrijeme kad će biti objektivno valoriziran i kad će mu se priznati velike zasluge.’

To vrijeme još nije došlo, ne znamo kada će doći i hoće li.

Krleža je vidio povijesnu dimenziju Titova djela i u njemu, uz razne nedostatke koji mu nisu promicali, pouzdan putokaz u našem vremenu i prostoru. Oni koji danas na sva usta napadaju Josipa Broza i nazivaju ga ‘zločincem’ ili ‘izdajnikom’ hrvatskoga naroda (ni u srpskom nacionalizmu takvi nisu rijetki), vide u Miroslavu Krleži jedino privrženika i poklonika titovske politike. Zanemaruju pritom njegov golemi kritički i stvaralački doprinos, nadahnut univerzalnim vrijednostima. Krleža se pribojavao da nam se nakon Titove smrti opet ne dogodi zlo.

Dogodilo se, čini se, gore.

Krleža je bio agnostik, bolje reći ateist – teško je utvrditi granicu između jednog i drugog. Ponekad je znao biti vrlo žestok u svojoj kritici religije, osobito kad je reagirao na primitivni, politizirani klerikalizam. Jedan od njegovih mladalačkih pamfleta nosi naslov: ‘Ivan Meštrović vjeruje u boga’! Klerikalci koji su se na razne načine privukli k vlasti ili privili uz nju – i katolički, i pravoslavni, i tko zna sve koji – nemaju stoga nikakva razloga ni želje da pridonesu prihvaćanju ili pogotovo širenju krležijanskih pogleda i djela. Dugogodišnji voditelj ‘Enciklopedije Jugoslavije’ pokazao je, unatoč svemu, razumijevanje spram vjernika koji su surađivali s pothvatom kojem je bio na čelu i pomagali mu.

Bio im je zahvalan i spreman da ih zaštiti.

Kad se Franjo Tuđman vratio iz Beograda u Zagreb da, vjerojatno prema odluci Saveza komunista, bude direktorom ‘Instituta za povijest radničkog pokreta’, Krleža ga je dočekao srdačno i s povjerenjem. Smatrao je da valja temeljito ispitati i ocijeniti razvoj radničkoga pokreta u našim prilikama te da je znanstveni ‘institut’ za to prikladna i nužna ustanova. Osjećao je svoj dug spram onih koji su, čitajući njegove tekstove, postali ljevičari, revolucionari, komunisti te završili u tamnicama, logorima, ‘čistkama’, u Glavnjači, Jasenovcu, Sibiru. Onoga časa kad je bivši general i kadrovnik Jugoslavenske Narodne Armije počeo govoriti o pomicanju granice u Bosni i proširenju ‘Hrvatske do Drine’, Krleža je odlučno prekinuo svaku vezu s Franjom Tuđmanom i nije ju do kraja života ni na koji način obnovio: ‘Zar da opet zaratimo jedni s drugima!’ Krleža je volio Bosnu, želio da mu nadgrobni spomenik bude nalik bogumilskome stećku.

Želja mu je ispunjena, na zagrebačkom Mirogoju. Barem to…

Miroslav Krleža bio je i ostao privržen ideji socijalizma. Zagovarao je socijalizam s ljudskim licem prije nego što su istočno-evropski disidenti dali to ime vlastitim slobodarskim težnjama i pokušajima. Potpisao je ‘Deklaraciju’ o položaju hrvatskoga jezika, ističući pritom – to je javno iznio ujesen 1969. godine – da su ‘hrvatski i srpski jedan jezik kojeg Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim’. Držao je – i od toga nije nikad odstupio – da svaki narod ima pravo nazivati vlastitim imenom jezik kojim govori i piše, pogotovo kad je riječ o policentričnom jeziku. Neki se naši jezikoslovci vjerojatno roguše čitajući djela poput ‘Zastava’ u kojima Zagreb i Beograd spajaju i razdvajaju vlakovi i vozovi, koji se ukrštavaju ili križaju u jednom i u drugom pravcu ili smjeru, sa stanicama ili kolodvorima, u toku odlaska ili tijekom povratka. Krleža je podsjećao da je hrvatski Otac Domovine Ante Starčević pisao ekavski, a Vuk Karadžić ijekavski. Smatrao je da se takva pitanja mogu postavljati i rješavati s više razumijevanja i trpeljivosti nego što se to u nas činilo i čini. Dao je primjer kako je moguće postupati drukčije. Takav stav ne pruža dovoljno jamstvo provincijskim i retrogradnim duhovima, koji drže da jedino oni imaju pravo odlučivati o odnosima jezika i naroda, napose o vezama među jezicima i narodima koji su srodni i bliski jedni drugima.

I za takav kritički odnos, u prilikama kakve su naše, plaćaju se računi, ponekad i posmrtno.

Iskustva stečena u sukobima na ljevici ponukala su već staroga Krležu da upozori mlade buntovnike na raznim stranama svijeta, koji su ustali 1968., a dižu se i 2011. godine , da će možda i oni ‘vidjeti ostvarenje svojih ideala’, kao i njihovi lijevi predšasnici, pa i on sam.

Ajme, vidjeli smo!

Ima još mnogo razloga zbog kojih je danas sve manje onih koji se usuđuju javno pozivati na Krležino ime i djelo. Nisu pak rijetki ni oni koji ga se ne odriču. Ovih posljednjih ima više nego što se obično pretpostavlja. Nije ih dovoljno, premda se u ovakvim kulturnim i društvenim prilikama mnogi od njih ne usuđuju oglasiti. Upravo zato nam se ponekad čini kao da, u novoj stvarnosti sada i ovdje, ovoga autora više nema među nama ili pak – zaboga! – učini nam se na trenutke kao da ga nije ni bilo.

Bilo ga je i, unatoč svemu, još je tu. Prati ga i cijeni manjina koja drži do vrijednosti i ne odriče se vlastitosti, kao što joj se to zlurado pripisuje. Velikani poput Krleže manjkaju ne samo nama nego i svijetu oko nas.

U ovoj prilici nije samo riječ o pokušajima da se Krležu odgurne ili ospori. U pitanju je stanje stvari u kojem smo se našli: kriza u zemlji i svijetu, u društvu i kulturi, u književnosti i umjetnosti uopće. Posrijedi je, uza sve ostalo, nespremnost da se obračunamo s prošlošću i odredimo na dostojan način spram budućnosti, da se pogledamo u ogledalu te suočimo sami sa sobom i s vlastitom prošlošću, da ustanovimo i osudimo sve ono što uvjetuje laž i bijedu, kakve nas dočekuju na svakom koraku i – rekao bi Krleža – ‘prate nas kao sjena’.

Ne vjerujem da se, danas i ovdje, samom KNJIGOM, jedva pristupačnom osiromašenom puku, može osjetno poboljšati položaj u kojem se nalazimo, okolnosti koje nas okružuju, teškoće koje nas pritišću.

Ali što nam drugo preostaje?