Che Guevara

Sanjala sam noćas Che Guevaru.
Na kapcima mu dvije zlatne pčele.
Čvrsto spavaju.
Ima malo meda na usnama.
Košnice svuda oko nas.
U koroti sam,
usred divljeg plesa roja pčela
koji nas okružuje poput
živog vijenca.
Ptice bez krila, čuče na obližnjoj grani.
Dvije mačke, bez glasa mjauču.
Komunizam mu u stisnutim pesnicama.
Ne pušta svoje principe.
A ja, ja njega ne puštam.
Ponovo bih mu sastavila mistični karakter.
Prislanjala uho na povijesna usta,
da nešto ne propustim.
Drmam ga dok mu promatram lice i naličje.
Čekam da me pogleda ispod očnih krila,
da ga pitam o ubojitom metku iz
šezdeset i sedme,
uoči Woodstock-a gdje su ljudi dolazili
iz protesta i nazivali se revolucionarima.
Je li mu srce tad u peti bilo?
Žmiri na podivljaloj livadi i liže med sa
šutljivih usana.
Opušten, izgleda kao da nije u mom snu,
nego u svom, komunističkom raju.
Skidam crvenu maramu,
punu herojske krvi i koristim
kao stolnjak za doručak na travi.
Nudim kruh i med začuđenom revolucionaru.
Skidam beretku, a crvenu zvijezdu bacam
na nebo, daleko.
Gubi se u vječnom mraku.
Gdje je petokraka, pita me.
Izgubila se gore, u zvjezdanom bunaru, Che.
I on se gubi, kao svaki duh, iznenada,
brži od svjetla, u potrazi za otetim.
Sanjala sam Che Guevaru noćas,
dok su mi zlatne pčele na kapcima snivale.