Ima zapravo nešto dobro u tome, biti luzer. Gubitnik, po naški. Osobito u Hrvatskoj. Luzer, dakle gubitnik, gubi zbog vlastitog odabira, određuje se prema stvarnosti na način da je procjenjuje, vrednuje zadate i, naravno, nepisane norme, iz nekog svog, drugačijeg sustava vrijednosti, a taj je vrlo često u opreci prema vladajućem. Propitivanje je, međutim, opasno. Oblikovani, pa potom zacementirani neformalni odnosi i strukture reagirat će odbacivanjem, a do izolacije i usamljivanja onih koji pitaju i ne pristaju samo je jedan korak. Izbor je za luzera u stvari veoma jednostavan, ili će prihvatiti norme i običaje s kojima se ne slaže, prilagoditi se, tražiti savezničko krdo (koje uostalom unutar sebe i nije savezničko, već ga krdom čini upravo opće prihvaćanje raznoraznih „pravila” bez kritičke distance, i u kojem ima „krvi do koljena”), ili će ostati pri svojim uvjerenjima, „pravdati se”, uvjeravati, derati se, ometati, ne pristajati, ići na živce onima koji pak bez problema, glatko na to pristaju, jer negdje krajičkom pameti znaju veoma dobro o čemu to priča luzer. Luzer dakle, rekli bi oni s druge strane, uspješni, neće prihvatiti običaje, nepisana pravila, zadane obrasce, neće se prilagođavati, neće pristajati. Luzer je u stvari posprdno ime za nonkonformista, a s tim tek, uspješni, ne znaju što bi. On/ona neće pjevati u istom zboru na iste krive note praveći se da su baš one točne, neće pristati na licemjerje javno izgovorenih riječi i tajno izvedenih zlodjela; naprotiv, vidjet će ih i o njima progovoriti, inatit će se ako ga budu htjeli uvjeriti u suprotno od onog što vidi, gotovo u pravilu će izgubiti živce pa time još potvrditi da nije samo luzer, već da je histeričan, od onih koji tjeraju „neku svoju pravdu”, „mak na konac” i već nešto slično iz narodne mudrosti, ”svima” nasuprot. Pritom ovo „svi” krdo jako voli, i u njihovu razumijevanju oni koji su s krdom suglasni, oni su „svi”. Ako ima nekih izvan toga, oni su ništa, oni nemaju središte okupljanja, oni su tek ON/ONA, jedinka, individuum, kako bi se to još reklo. U takvom odnosu, luzer je osuđen biti gubitnikom. A kad je već tako, iz toga logično slijedi zazor, odmicanje od „konfliktne osobe”, omalovažavanje na osnovi „uvrnute osobe”, dok djela, ako ih i ima, tja, sve je sam uprskao. S luzerima je tako da im je u stvari od početka jasno kao bijeli dan da gube. Pitanje je: zašto to čine?, zašto je onda ipak dobro (mada ne i ugodno, a sve je, samo to nije) biti luzer? Odgovor bi mogao biti sljedeći: Jer je luzer tako, svojim svjesnim djelovanjem, omeđio sebe od krda uspješno prilagođenih, povukao granice neprelazne, jer niti će ih on/ona, nezavisni, kritički individuum prekoračivati prema krdu, napokon sve je učinio/la da iz njega izađe, a još manje će itko iz krda biti spreman svojevoljno preći u njegov prostor. Od ovog posljednjeg ih, naprotiv, mori smrtni strah, što ako se ne trsim dovoljno?, ako se ne suglašavam dovoljno glasno?, što ako nemam iza sebe, oko sebe, pa i u sebi pod-krdo, kordon sličnih, ponajbolje istih, prijatelja, rođaka, braće, sestara, kumova, kolega sa studija, ljubavnika/ca, korisnih, moćnih tipova uopće, što ako jednom ipak, zbog tko zna kakve greške padnem, greške koje niti neću biti svjestan/sna, ili se, a biva to, nađem pred nerješivim zadatkom izbora pod-krda pa tu pogriješim i smjesta budem izoliran/a, izguran/a iz krda i sam/a postanem luzerom?

Istina, ima i među luzerima podvrsta, nesposobnjakovića ili onih koji naprosto nemaju sreće, talenta ili nerva da zgrabe kakvu povoljnu priliku. Taj je uspješnima prava radost, jer se tek nad njim osjećaju superiorno i kad mu dobace da je luzer, rade to s lakoćom i podsmješljivo. Onim drugima, ako će se uopće usuditi reći im naglas, oči u oči, da su luzeri, lice će se iskriviti od srditog straha.

Luzer je ipak, u krajnjoj liniji, dobitnik; svog prostora (sebe samoga), svog ljudskog integriteta, u kojem će mirno pjevati po pravim notama, pisati svojim rečenicama, uopće rečeno, raditi nešto što voli, neometan pravilima krda, uživati u tome, i pritom biti potpuno slobodan od svih onih nepisanih društvenih norma, koje mu se gade, koje se i ponekima u krdu (ne uvijek, istina) pomalo gade (obično najvažnijim, najrogatijim glavama krda, oni smiju biti sumnjičavi, mogu si dozvoliti skepsu), više iz pomodarstva nego istinskog gađenja. Uspješni ponajviše međutim strepe od pasti kao luzer, i stoga lako, s vjerničkom ljubavlju na sve, na sva pravila krda, pristaju. Samo je još pitanje zbog čega pristaju? Ali to je njihov problem, ne luzerov. Luzer je sretno oslobođen svih tih pitanja i obrađuje svoj vrt bez pesticida.