U jeku sudskih obračuna raznih vrsta moćnika s medijima, ministrica Obuljen Koržinek govori kako će “vlada analizirati koliko je pokrenutih postupaka, i koliko ih je završilo osuđujućom presudom”. Činjenica da su tužbe masovne, i da se izvjesno radi o desecima slučajeva, nije pojava koja bi sama po sebi izazvala njezinu zabrinutost. Jer je valjda normalno neprekidno biti pod paljbom tužbi, i gubiti prvostupanjske presude, kako bi se medij ili novinar možda “izvukao” na drugom stupnju, i to nakon što ministrica obavi razgovor s ministrom pravosuđa.
Stvar je postavljena na razinu statistike, kao gripa: toliko i toliko tuženih, osuđenih, oslobođenih; povodi za tužbe su ili istina, ili satira, ali to nema veze, istina uopće nije alarmantna, sve bi se to riješilo da postoji “regulatorno tijelo” koje će tiskane medije dovesti u red, tako da se ne izlažu “onima koji nemaju razumijevanja za šire granice medija”. Šire od čega, točno, su te granice? Od općeg muka u kojem živimo, gdje “sve se zna, ali bolje je ne petljati se”? Nema tog regulatnog tijela koje će promijeniti bilo što na stvari kada su u pitanju tužbe i presude protiv medija o kojima slušamo ovih dana. To može se “regulirati” isključivo na način da se ukine sloboda govora, to jest ono malo što je od nje ostalo. Pritom, tako tipično, ministrica zalaže se za “slobodu izražavanja, neovisnost medija, nepostojanje cenzure”. S tim da istodobno suosjeća s onima “koji se osjećaju oštećenima i mogu samo posegnuti za tužbama”.
Cinizam je što su “oštećeni” uglavnom u novinama osvanuli upravo zbog toga što su nekog teško oštetili. Državni proračun, građane RH, ili pojedince. “Oštećeni” imali su izbor od novina tražiti da objavi demanti, ali to često ne čine. Prvo, jer demantirati nemaju što, a drugo, jer im postojanje klevete u zakonu, i sudska praksa, garantira da će na tužbi unosno zaraditi, i priskrbiti nekoliko desetaka tisuća kuna jer je neki novinar objavio da su zamračili novac, dokopali se radnog mjesta preko leševa, ili dojavljivali kriminalcima kad dolazi policija. “Oštećeni” medijima zapravo poručuju: Evo, uzet ću vam tih dvadeset, trideset ili pedeset tisuća kuna, samo da vidiš da je zakon na mojoj strani, i sudac je na mojoj strani, a mene, na kraju krajeva, brani i tvoja resorna ministrica, koja misli da laprdaš bez veze, bez “regulatornog tijela”. Ministričini “oštećeni” možda su oštećeni u svakom pogledu, ali svakako nisu u segmentu novčanika. Logiku novčanika poznaju odlično, i to je mjesto koje uvijek nepogrešivo gađaju: otimaju novac koji je za njih osobno beznačajan, i ostavljaju ljude na cesti, bez posla.
Danas u Hrvatskoj cenzura ne postoji, to je nešto što je postojalo prije devedeset prve, kaže ministrica, u najboljoj maniri agit-propa, ne onog prije devedest prve, nego onog koji seže u drugu polovicu četrdesetih godina pretprošlog stoljeća. Da demagogije ne bi uzmanjkalo, upućuje na razliku između cenzure i “uredničke odgovornosti”. (Na žalost, ne postoji naziv za stilsku figuru kojom se gomilanjem veličanstvenih izraza opisuje krajnje prizemna, i uglavnom korumpirana pojava). Dalje, tvrdi kako novinari koji se žale na cenzuru upozoravaju na kazneno djelo, koje nisu u stanju dokazati. (Pri čemu su, recimo to otvoreno, klevetnici, pa u cijeloj priči nastaje kvaka 22: ne možeš govoriti istinu jer je utuživa, ako ti onemoguće da govoriš istinu, ni o tome ne smiješ govoriti, jer je u pitanju kleveta). Za cenzuru, ministrica traži “dokaze”. Koliko shvaćam, pojam dokaza shvaća vrlo doslovno, tako da bi se moralo raditi o na primjer nekom papiru formata A4, preko kojeg bi velikim štambiljem, svježe umočenim u crvenu tintu, stajalo “cenzurirano”. U donjem desnom uglu stajao bi i potpis cenzora koji je tog dana bio u šihti, jutarnoj ili poslijepodnevnoj. Tako bi cenzura, koja ne postoji, napokon izašla na vidjelo. To što se cenzura znatno izmijenila od vremena kad ju je ministrica posljednji put doživjela, to jest nije doživjela, što više pobogu ništa ne pečatimo, a svi se klone pisanog traga kao vraga, jer časno zanimanje cenzora u međuvremenu je ozloglašeno, i što su na raspolaganju svjedočenja novinara, to je nešto što je upravo resornoj ministrici, kojoj su uz arheologiju, literaturu i teatar uvalili i taj prljavi prostor medija, potpuno nedostupno.
Arheološki nalazi šute, glumci, ako ne dobiju ulogu, uglavnom šute, literati u principu šute ako ih se nešto ne tiče u najdirektnijem mogućem smislu, sve je to lijepo i uzvišeno, samo što taj lajavi svijet novinara, neugodan kao šinteraj, stalno gura glavu kroz žicu vrlo prostrano otkrojenog boksa.
Izrazito je nesretan taj spoj medija, i njihove resorne ministrice. Njoj bilo bi znatno ugodnije da s njima nema posla, i da pripadaju nekom drugom ministarstvu, pa makar prometa i veza. Njima pak svaki je neprijatelj privlačniji i bolji od takvog prijatelja, kojeg ne zanima epidemija tužbi, ukoliko baš ne dosegne krajnje masovne razmjere osuđenih, i dokrajčenih.