O malograđanštini razmišljam, kad me već ovaj automat to pita. Kako su se svi digli na stražnje noge jer je umirovljenik opsovao u televizijskoj anketi, kao da je pogrešnim priborom za jelo nasrnuo na ribu. O jeziku bez spontanosti, o rezoniranju bez smisla. Čovjek je, naime, govorio istinu, nemoguće je u trećoj dobi preuzeti ulogu žrtve, i nadati se dobrom zdravlju bez kretanja, i bilo kakve aktivnosti, isključivo posjećujući ordinacije. O strahu od psovke, od prekršaja, čišćenju govora, o Huanitu, koji čak i ako jest dilao marihuanu, to se u sustavu zapošljavanja invalida koji trenutačno imamo može smatrati jedino poduzetnim, i pohvalnim.
Vježbajte, pizda vam materina, vježbajte. Čak i mozgove vježbajte, prije nego što krenete prosuđivati s visoka, kao kakvi nadrkani voajeri. Vježbajte, psujte; psovka jest sloboda koju si niste u stanju priuštiti. U tome je pobijedio vitalni starac, jer je još uvijek imao hrabrosti. Pobijedio je i Hunito, sa svojih jedanaest stabljika i 15 kilograma zalihe. (“Doza” dobrog uvoznog ulja od konoplje stoji nekoliko stotina eura, nemam pojma koliko je za to potrebno stabljika, niti sam sigurna da je u kućnoj proizvodnji moguće napraviti nešto što bi kvalitetom odgovaralo onome što nastaje u ozbiljnim laboratorijima). Nemojte se kurčiti sažaljenjem, valja biti izrazito ljut. Radi se o opresiji, na zatvor su osudili invalida zbog lijeka koji mu olakšava simptome. Upotrijebili su ga kao žrtvenog jarca, umjesto ozbiljnih dilera povezanih s vlašću, sinova generala. On sad ovisi o predizbornim političkim konstelacijama, o pomilovanjima, tapšanjima, i prevrtljivom milosrđu. Nema rada za opće dobro za Huanita, nema guljenja krumpira. On treba vježbati, pička mu materina. Treba se popraviti u ćeliji, otac ga jebao, dok ne postane prihvatljiv član ovog našeg društva. Gdje debeli sinovi glođu janjeće kosti, i na facebooku objavljuju odrubljene glave. Gdje novine žene, koje su vjerojatno prostitutke, na navodno lažnim snimkama s urokanim ministrima legitimno nazivaju “kurvama”, pri čemu se ta riječ ne odnosi na ministre. Gdje ama baš nitko nije pošteđen, pa makar zbog toga što plaća slivne vode, a ništa mu se niotkud ne slijeva, i poplave su redovita pojava. Je li dopušteno tu i tamo opsovati u ovom finom narodu, barem simbolično ispoljiti temperament na mjestu na kojem je nemoguća pobuna?
Po svemu sudeći, to je sve manje vjerojatno. Slabo se vježba, psuje još rjeđe. Autocenzura preuzela je ulogu cenzure, svi znaju da imaju biti kuš, sjest će tamo gdje su si zapišali mjesto.