Piše: Marijan Grakalić

Otišao je Dušan Makavejev, kultni režiser, avangardni umjetnik, međunarodno priznat i poznat filmski autor koji je značajno, gotovo epohalno obilježio jugoslavenski film. Pripadao je ”novom filmu” iz kojeg se razvio ”crni talas” jugoslavenske kinematografije kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Novi film uključivao je i druge poznate i danas također kultne režiser kao što su Puriša Djordjević, Aleksandar Petrović i Živojin Pavlović. Svi su oni ranih sedamdesetih stavljeni na crnu listu i maknuti na neko vrijeme iz filmske produkcije. Makavejev je oduvijek smatrao kako samo beskompromisni stav i kreacija može od filma stvoriti umjetnost. Zato je za njega filmska umjetnost prvenstveno stvar egzistencije, podjednako kao i misao, emocije, razum ili mašta. Tako su njegovi filmovi i filmovi njegovih kolega bili usmjereni na to d prikažu život. Život, to je značilo pokazati totalitet čovjekova trajanja, pa makar se pri tome u scenskom dijalogu služili rečenicama Paje Patka, Mikija i Šilje iz ”Politikina zabavnika”. Domaći film tako time postaje plodonosno polje sveukupnosti, što će značiti da posjeduje svoju metafiziku, da se najednom prostire u asocijacijama od rafiniranosti do vulgarnog, od ide od apsurda do paradoksa, da važe mistično, banalnom ideološko i melodramatsko, a sve to zato kako bi bio nov i neponovljiv, iskren i istinit, zanimljiv od samog prvog kadra pa sve do iščeznuće filmske role i svijesti.

Čovjek u sebi može utjeloviti zlatno tele, Hekatina crnog psa ili pak nekog bezbrižnog kolibrića, nebeskog bonvivana, i tako provesti cijeli život bez da itko zna kako on u sebi jednom sedmično tiho plače. Druga je stvar ako te rano dohvati zaraza stvarne misli. Tada, baš kao Dušan Makavejev, postaneš zaražen entuzijazmom koji ne dozvoljava bilo kakvu dogmatsku košulju ili misterij koji bi prikrivao istinu li ne bi bio iskren. Tada rano pritisneš Terazije poljupcem za drugaricu parolu slijedeći autentičnost pravila igre kakva susrećemo Jean Renoira, također i njegova rana uzora, kako bi se vješto i ironično odmakla neprijatna stvarnost. Taj entuzijazam poslije se pretvorio u avangardni otpor, u opijat što ne samo da ističe stalne zahtjeve da se gotovo arhetipski bude u dosluhu s praizvorima filmske umjetnosti, već i da samo ta umjetnost bude izvjestan osobni preporod, čudo, jer film je san kojeg smo ostvarili.

Gubitak čovjeka stalna je tema Dušana Makavejeva, u svim varijantama i pravcima. Moguće da je razlog tome to što su pojave izgubile svoje granice pa onda svime, pa i čovjekom, vladaju poveznice uzajamne uvjetovanosti. Jednom je to ilustrirao slikom Ljubljane u nedjelju koja je tada prazan grad i čini se kako u njoj uopće nema ljudi. Svi su u Alpama ili kućama, dok mi sami, tek slučajni prolaznici, jedemo ćevape u kiosku na tržnici kod Tromostovja, a rana večer tek je isto kao i sve drugo, tek prividna cjelina u kojoj pokušavamo stalno iznova aktivno rastumačiti vlastite životne dileme.

Svaka je situacija žrtvenik ideje, snažne narkoze kolektiva ili smrtonosne ljepote maštanja. Ta težnja ka individualnoj poetici u znaku je pobune što pokazuje kako se spomenicima ne treba vjerovati jer oni su samo hladna brončana tijela za razliku od pravog, napose ženskog koje se iz konvencije pijeteta opet svodi tek na mirovanje a ne na čežnju, i na hladnoću koja je sputava i čini nedodirljivom, mrtvom poput kipa.

”Strašna” historija slobodarskih ideja u filmskom njegovom umijeću bila je prisutna gotovo od samih početaka, od legendarnoga filma Čovjek nije tica” (1965), pa u ”Ljubavnom slučaju ili tragediji službenice PTT-a” (1967), u ”Nevinosti bez zaštite” (1968), da bi kulminirala filmom WR: Misterija organizma (orgazma) iz 1971. godine. Film je naprosto stavljen u ‘bunker”, a snimanje idućega ”Slatki život” odgođeno je do daljnjeg. Makavejev odlazi u Pariz gdje je dočekan s velikim publicitetom kao jedan od najkontroverzijih svjetskih režisera. Često predstavljen u medijima i kao ”Jugoslavenski Solženjicin’ uskoro počinje predavati režiju na Harvardu i Columbiji. Ipak, naglašavao je kako je iz svoje zemlje otišao s pasošem i da se u nju povremeno rado vraća, tumačeći kako je jugoslavenski sistem dobar za film iako je on kao autor u njemu suvišan.

‘Slatki film” Makavejev snima u međunarodnoj koprodukciji Francuske, Kanade i Zapadne Njemačke 1974. godine. Film je zabranjen u Velikoj Britaniji i Poljskoj, a u mnogim zemljama je strogo rezan. Ironizirajući i pornografirajući seksualne tabue u modernoj kulturi i igrajući se revolucionarnim ikonopismima (Čamac s ukrasnom glavom Karla Marxa, smrt ljubavnika Potemkina, itd.) stvara kultnu filmsku osnovu za brojne kasnije scenske platforme i filmove sedamdesetih koji su iz njega crpili potrebnu dozu subverzije i odmaka. Ideja koja se jasno uočava u ”Slatkom filmu” senzibilizirana je duhom velikog ruskog mislioca Mihaila Bakhtina, koji je revolucionarizirao kulturalnu kritiku stavom kako je “karnevalska” umjetnost – bučna, neukroćena, kaotična – očajnički potrebna da očisti društvo od patetična podvrgavanja kodeksima pristojnosti. Tako je ”Slatki film”, snimljen nakon to je Makavejev odbio ponudu Fancisa Forda Copple da s njim radi na ‘Apokalipsi sada’, ustvari svojevrsna karnevalska osveta usmjerena na rušenje svake proizvoljne vladavine, regulacije i tradicije koju postoji, uključujući i konvencije same kinematografije.

U cjelokupnom filmskom diskursu, koji danas u postkomunističkom svijetu djeluje totalno otkačeno i strano, Makavejevu filmska umjetnost nije tek neka puka politička tribina za izražavanje kritike. Dapače, filmska je umjetnost ona je za njega bila presudni egzistencijalni argument koji koristi da bi kritizirao sovjetski komunizam kao primjer ideologija kojima se zločinski poriče život, i isto tako bezdušni kapitalistički autoritarizam i konzumentske kulturu (npr. Coca Cola Kid).

Otišao je Makavejev a da se nikad nije povukao pred simbolom onog što jeste i što je bio. To je velika stvar i pripada hrabrima, odvažnima i kreativnima. Takva je to sudbina. Sukus života vrijedan da svoje mjesto ustupi misli o sebi samoj. Svaki put kad pomislim na Dušana, reagiram kao da je u pitanju pokušaj iscjeljenja. Putuj mirno druže moj, iscijeliti će nas umjetnost i ludilo, iskrenost i avangardna dramska shema taman pred smrt, taman pred odlazak. Zato mislimo sudbinu.