Fotografija: Novi list

U kakvom su odnosu tri tisuće nekažnjeno razorenih spomenika antifašizmu i hapšenje mladića zbog grafita na postamentu spomenika Franji Tuđmanu? Kako objasniti da policija nikad nije pronašla – a vjerojatno ni tražila – autore ustaških grafita po cijeloj zemlji, a u ovom se slučaju upustila u potjeru dostojnu ozbiljnih kriminalaca?

Kako to, da organizirana miniranja antifašističkih spomenika ni u jednom slučaju nisu bila »oštećenje tuđe stvari«, a nešto crne boje pod Tuđmanovim spomenikom sada odjednom jest? Kako je moguće da javnost ravnodušno promatra nezapamćenu devastaciju spomeničke i civilizacijske baštine ove zemlje, ali se zato zdušno uključuje u potjeru za grafiterom koja uistinu podsjeća na hajku? Odgovori su poznati: desničarska instrumentalizacija policije i pogubni revizionizam koji je uhvatio korijena; sve to na podlozi sveprisutnog ekstremnog nacionalizma.

Kao iz Brešanovog filma 

Priča kao da je iz Brešanova filma: u noći s 5. na 6. siječnja, nepoznati je grafiter na postamentu spomenika prvome hrvatskom predsjedniku u središtu Zagreba nadrljao brzopotezni grafit lišen estetske ambicije, u obliku srpa i čekića. Nepretenciozna crtarija – premda, istina, na simbolički osjetljivom mjestu – naciju je digla na noge, a policiju i na nožne prste: deset dana nakon što je grafit osvanuo – ali odmah dakako i obrisan – objavila je fotografije nadzornih kamera, a mediji su se zdušno uključili u potjeru: »PREPOZNAJE LI GA ITKO? Ovo je čovjek koji je oskvrnuo spomenik prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu!«, vrištalo je s portala Jutarnjeg lista. I dakako: dva dana kasnije, osumnjičenik je uhićen, zadovoljno će izvijestiti policija, »zahvaljujući suradnji s građanima, a ujedno kvalitetnim i korisnim informacijama«. Nacija je mogla odahnuti: »opasni kriminalac« napokon je iza rešetaka, s kaznenom prijavom za »oštećenje tuđe stvari« i perspektivom dvogodišnje kazne zatvora. Štoviše: osim fotografije, istog mu je časa objavljeno ime i dob, kao da je stvar već presuđena, i kao da ne postoji presumpcija nevinosti, koja se, eto, poštuje za osumnjičene ubojice, ali ne i za anarhističke grafitere.

No šalu na stranu. Odvjetnik Anto Nobilo za naš će list ocijeniti kako šaranje tog grafita »u formalno kaznenom smislu jest kazneno djelo oštećenja tuđe stvari«, jer stavak drugi odgovarajućeg članka Kaznenog zakona izrijekom propisuje kažnjavanje onoga tko »crtežima ili natpisima neovlašteno mijenja izgled zidova, motornih vozila ili drugih površina«. Istodobno, složit će se Nobilo, može se taj čin smatrati vandalizmom, jer se nagrđuju pročelja, ali smatra kako bi »primjerenija kazna bila plaćanje troškova čišćenja«. To bi, predlaže, trebalo vrijediti i za maloljetne grafitere, a naročito njihove roditelje.

– To bi trebala biti poanta kažnjavanja te vrste: platiti troškove saniranja štete, i tako shvatiti da je riječ o društveno nepoželjnom djelovanju, a manje represija u smislu kazne zatvora, smatra Nobilo. Jer, Filipu Drači – tako se zove 24-godišnjak koji se odvažio na svoj mali anarhistički politički performans – prijeti i do dvije godine zatvora, premda Nobilo očekuje bitno blažu kaznu, financijsku ili uvjetnu, a ipak ne haps.

Grijeh države