U MDH, Marionetskoj Državi Hrvatskoj, stalno se iznova proizvode košer-političke vedete e da se ne bi omakla kakva samonikla politička pojava.

Piše: Romano Bolković

Već je i majmunima u zagrebačkom zoološkom vrtu jasno kako se to radi: samo jednoga jutra hrvatske televizije, novine, radija počnu izvikivati neko ime, iako ne samo da nitko ne zna zašto bi to baš ta osoba bila dostojna takvog publiciteta.

Dva su preduvjeta da medijski pogon počne proizvodnju košer-političara: da ga placetira barem jedna visoka međunarodna adresa i da ga odobri domaći kompradorski autoritet nekog od underground overlords.

Cilj je proizvodnje umjetnih političkih spasitelja uzurpacija političkog prostora u kojemu bi sa mogli pojaviti nekontrolirani, autentični političari, procesi ili ideje.

Ti bi mogli narušiti interpasivnost: onu političku aktivnost koja je shvaćena kao djelovanje koje je promjeni posvećeno tek prividno, a uistinu je priječi. U Hrvatskoj je takvo djelovanje norma: demokracija je u Hrvatskoj farsa kojoj je temeljna svrha stvaranje privida promijene, dok je u stvari sve do toga da se nikakva promjena ne dogodi: građani osjećaju intenzivnu želju za promjenom jedino u smislu da i oni malo budu pri kopanju; u biti, sve bi valjalo ostaviti po starom.

Ali, i to je već stara tema: nikome ovdje nije na kraj patmeti nikakva promijena, ovdje je društvena stratifikacija dovršena, interesna struktura obdržava društvenu arhitekturu i narušiti je značilo bi poremetiti socijalnu statiku, što malog hrvatskog građanina do užasa grozi, to naime da bi mogao izgubiti tri nekretnine ( npr. stan u Zagrebu, apartman na Viru, klet u Zagorju ) o kojima pripadnik srednjeg managerskog sloja u EU ili SAD ne može ni sanjati, i zato ve nekak bu jer nigdjar ni bilo itd.itd. ne da mi se više pisati o tome, što zato jer sam toliko puta već prije sve na vrijeme kazao, a onda i zato jer me najiskrenije kazano za all that jezu zaboli k.

Ono što mi je još zgodno ovom prigodom objasniti, ili na taj proces podsjetiti, jest kako vas ta politika uz pomoć medijskoga pogona pravi majmunima: vi po ne znam koji put vjerujete da su do jučer nepoznate osobe out of the blue političke zvijezde, pa zato jer one to za vas jesu – ta, piše u novinama, govore na radiju, priča zvijezda glavom na televiziji! – dajete im po petnaestak, dvadeset posto na izborima, iako blage veze nemate ni tko su, ni što su ni zašto bi to zaslužile, a najmanje imate pojma o tome zašto to činite.

Evo malog tumačenja:

Slavna je osoba poznata zbog svoje opće poznatosti, rekao je Daniel J. Boorstin. Jodi Dean tu efektnu rečenicu ovako tumači:

Bez obzira na to zbog čega je poznata, slavna osoba čini sebe vidljivom, dostupnom, raspoloživom, drugima. Ona je “javna” osoba. Kako piše Daniel J. Boorstin, “Slavna je osoba poznata zbog svoje opće poznatosti”. Drugim riječima, dio slave koji se odnosi na “bivanje poznatim”, podrazumijeva određenu refleksivnost. Slavna osoba nije samo poznata; ona je poznata jer je poznata. Kod slavne osobe, publicitet je refleksiviziran, vraćen na sebe na taj način da, ne samo da je nešto viđeno, nego ono sebe čini viđenim-dostupnim, informacijom za-druge.

No Boorstinova definicija nije lišena ironije: Jodi svoje tumačenje dobropočinje, ali od njega odustaje: bez obzira na to zbog čega je poznata…

Otkud nam je poznato ovo: bez obzira? Bez obzira na rasu, spol, religiju…, preambula je svakog demokratskog proglasa; ovo: bez obzira apstrakcija je svakog pozitivnog sadržaja i svojstva – svi ljudi bez obzira kakvi bili, jednom će 15 minuta biti slavni!

Nekoć su slavni bili vojskovođe, olimpijski pobjednici, čak i pjesnici, ako bi opjevali prve ili druge; kakva je to današnja demokratizacija slave koja ne pretpostavlja zasluge? I zar smo već zaista dotle došli da se Warholovo zlomenuvanje prometnulo u dosjetku britanskog umjetnika Banksya, čija tv-skulptura na ekranu ima natpis: U budućnosti će svatko 15 minuta biti anoniman!?

Je li zaista tome tako da je sve taština, kako veli Propovjednik?

Ne znam, u stvari baš me briga. Ovo je dio teksta pisanog prije desetak godina. Stvarno me više ne zanima ama baš ništa što se ovdje zbiva.

Jučer sam čuo sjajnu priču o tome:

Moj profesor Nenad Puhovski bio je u nekoj bolnici zbog omanje inervencije i sluša dva anesteziologa koja razgovaraju o odlasku jednoga u Švedsku. Kaže čovjek da je novac tu negdje, da nije bitno viši, ali… ali mu se ne da više živjeti u ovom sranju.

I to je to, veli moj profesor.

E to je to, slažem se i ja.

A vi sad brzo uključite tv i gledajte tisuće nastupa Dalije Orešković u kojima će istumačiti sve ispravno i sve do te mjere isprazno da nema nikakve opasnosti da se išta promijeni.

Što je najvažnije.