Premijera Rambertove „Glumice“ izazvala je veliku pozornost hrvatske kulturne javnosti. Razumljivo, jer ugledni francuski dramski pisac osobno je i režirao svoj komad u HNK-u.
Bio sam na premijeri i „Glumica“ mi se svidjela. Dramski i izvedbeno je komad očito homage ruskim piscima kraja 19. stoljeća i stilu glume hudožestvenika. Radi se o autorovoj svjesnoj intenciji, a ne slučajnom nusproduktu „zastarjelog, patetičnog stila glume“ (što su u razgovorima nakon predstave neki primijetili). Predstava svjesno inzistira na velikim emocijama (pre)bujnoj osjećajnosti, na zadivljenosti svijetom teatra i glumačke karizmatičnosti. Stoga mi se čini kako je prigovarati predstavi zbog dosljednog poštovanja nečega što je ugrađeno u sam koncept predstave apsurdno.
Upravo taj koncept omogućio je glumcima da realiziraju snažne, velike uloge, ne samo maestralna Ama Prica (za koju kao da je glavna uloga pisana), već i ostali članovi ansambla. I scenografski pozornica pretrpana cijećem (kolikogod estetskim puristima, zagovornicima scenskog minimalizma, to izgledala kičasto) jest zapravo savršen scenografski izraz jednog doživljaja umjetnosti i glumačkih kultova.
Rado bih detaljnije obrazlagao pojedine dimenzije predstave, ali to nije svrha ovog osvrta. Reagiram zbog jednog teksta objavljenog u Novom listu u kojem recenzentica predstave „Glumicu“ proglašava fijaskom (ponajviše zbog njezine imanentne poetike, koja je kritičarki odbojna). Štoviše, u zaključku postavlja pitanje „repertoarne slučajnosti i ispraznosti“ dovodeći u pitanje sam koncept Buljanova šefovanja dramom HNK.
Čekaj, to je ipak malo pretjerano, na čelu Drame HNK je trenutno vrhunski redatelj, čije predstave doživljavaju pohvale u Hrvatskoj i u Evropi (čak i u Africi). Svojim međunarodnim vezama uspijeva dovesti u HNK najveće evropske redatelje i dramske pisce. Čak i kad se radi o lošijoj predstavi takvih veličina, njihovi „neuspjesi“ zanimljiviji su od produkcije ovdašnjih mediokriteta. Već iz tog aspekta gostovanje Pascala Ramberta puno znači za HNK i Zagreb kao kulturnu metropolu. A spreman sam ustvrditi, i svim svojim znanjem, braniti tvrdnju kako „Glumica“ nije nikakav neuspjeh, već izvrsna predstava.
Eh, razumljivo mi je kad Buljana ruši Hasanbegović, ali baš ne razumijem Natašu Govedić kad to čini jednako strastveno.