Piše: Edit Glavurtić

Nakon smrti dida Marina, baba Vitorija zaključala je kuću na Otoku i otišla živjeti k sinu u Dubrovnik. Stara i boležljiva, nije više mogla sama, ali njoj, ženi koja je život provela na Otoku, Grad je teško pao, pa je živjela za ljeto i onih nekoliko tjedana kad bi na odmor dolazila kćer joj iz Njemačke, ili mama i ja. Tada se stara kuća ponovo otvarala, skidala se paučina i brisala prašina, nosila voda s Lokve, prali su se prozori i meli podovi i već se sljedećeg jutra činilo kao da nitko iz kuće nikamo nije ni odlazio, nego je toplo srce života bez prekida u njoj kucalo svoj dnevni ritam jutarnje bile kafe s baškotinom, podnevnih zatvorenih škura i večernje priče na skalama.
Vitorija se tu svake godine na čudan način pomlađivala; kao da su u njenom dvoru s nje skliznule i godine i bolesti, pa je stajala za špaherom i ložila gradele, išla na Lokvu i u zadrugu, nadmudrivala se sa susjedama.

U kolovozu, kad se već pomalo bližio kraj našem odmoru i trebalo je misliti na povratak u Zagreb, baba bi izabrala dan kad ćemo „poć` vidit` našu smokvu“. Išlo se predvečer, kad zvizdan počne gubiti žestinu, stazom prema Lokvi, pa iza zadnjih kuća u brdo, uskim putem zarubljenim gromačama, ružmarinom i divljim kupinama koje su se trnjem hvatale za babinu crnu suknju. Sve je treperilo u gustim i oporim biljnim mirisima pomiješanim sa cvrčanjem cvrčaka koji su nas na kraju nadglasali, pa smo zadnji dio puta prelazile šutke, svaka u svojim mislima.

Baba je išla prva, mama i ja za njom. Neobična je to bila brzina za ženu njene starosti i težine, i ono završno lako penjanje na suhozid, pa spretno preskakanje hrpe kamenja, jer na drugi se način do smokve nije moglo.
A nije se moglo ni spustiti u podnožje, jer se kameni zid urušio i sve je obraslo u draču i visoku travu, pa je trebalo brati sa suhozida, što je zapravo bilo bolje, jer nam je velika, razgranata krošnja ostala u rukohvatu.
Baba je najprije skinula s glave svoj crni šudar i stala se njime hladiti, zamišljena, kao da je negdje drugdje. Onda je, sve vrijeme zagledana u smokvu, rukom krenula u njene grane, ubrala jedan plod, polako ga zagrizla i zamišljeno žvačući rekla: „ Evo, ćerce, pa ti sama vidi“, stavljajući drugu polovicu meni u usta. To je bio znak.

U tišini smo otkidale zrele plodove i jele sve dok nam snaga smokve nije počela paliti usne ostavljajući na njima znak koji ću pamtiti: ljepota se može ne samo gledati i slušati, ona se može i pojesti! Taj slador, njegova slojevitost i ljuta opojnost izdvojile su okus naše smokve od okusa svih smokava koje ću ikada kasnije kušati. Koje su bile i dobre i slatke i zrele, ali im je nedostajala ona raskošna, gotovo razbludna slast upravo ubranog ploda. Često sam poslije razmišljala o toj dvojnosti pitajući se kako je moguće da je ubrani plod tako osjetljiv da već za par sati uskrati nepcu svoj puni okus, dok je samo drvo žilavo i neuništivo; izniklo podno kakvog suhozida, dovoljno mu je malo zemlje i malo vode da rodi obilno i opstane na ljutom kršu, prastaro i zagonetno kao Mediteran.

Slika babe Vitorije u crnom, kako stoji na gomili kamenja pod svojom smokvom bila je prožeta mirom nedjeljivog, onoga što je jedno u drugo uraslo jer jedno drugom pripada. Kao maslina, čempres, mendula i loza u kamenu. Proći će još dosta vremena prije nego otkrijem da i kuće i krajolici prepoznaju i dočekuju svoje ljude, one koji su njihovi genom, ili pripadnošću duše koja je baš ovdje našla dom, pa joj se sve veseli i pruža svaku vrstu i dobrodošlice i utjehe. „Svoj na svome“ najkraća je formula za dušu punu i zahvalnu: starom, kamenom dvoru, smokvi u polju, kući kroz koju puše bura.

Kad se takvo jedno biće iščupa i presadi drugdje, svaka će mu udobnost biti nekako uska i tvrda, a ono u njoj pomalo izgubljeno, jer će ga sve vrijeme negdje žuljati želja za njegovim. To je sorta ljudi koji svoj puni okus mogu razviti samo na komadiću prostora za koji su korijenom vezani.
Premjesti ih, i nikad nećeš otkriti tko su zapravo. Nije to pravilo, niti je tako kod svakoga, jer ljudi se srećom ipak prilagođavaju, a neki čak sasvim dobro uspijevaju razasuti na raznim stranama. Ali ovo je priča moje babe, a dijelom i moja vlastita, ispričana kroz jedno žilavo mediteransko drvo – smokvu.
Kojoj je baš kamen najbolja podloga za jedinu vrstu ploda, i jedinu vrstu slasti koju može iscijediti samo na njemu i nigdje drugdje.