Piše: Romano Bolković

Svi čitatelji stripova znaju da je pojava STRANCA na nakom positno uređenom teritoriju naročit dramski potencijal: pojava stranca u svakom malom mistu po sebi je obećanje sukoba ( vidi entry iz sinoćnjega filma s HRT 1: https://www.youtube.com/watch?v=A8fSp1nRwHg ).

Onaj čuveni natpis upozorenja “Stranče, ulaziš u…, produži!”, mogao bi pisati i piše od Dodge Cityja do Ruda. Vidi se to po našem urbanizmu, trag tih atavističkih strahova od stranaca, sve od Divljeg Zapada do Blizneca: u Zagrebu su sve bitne prometnice orijentirane u smjeru istok-zapad, od Ilice do Slavonske avenije, od Zelenoga vala do pruge, a taj smjer sugerira samo jedno – tranzitni karakter grada koji se sa sjevera od stanaca čuvao brdom a na jugu rijekom. Tranzitni karakter koji se sačuvao sve do naše migracijske politike: bacite li pogled na znanstveni članak Migracijska politika Republike Hrvatske, odmah na početku naprevidivo ćete naići na definiciju ove zemlje: “… današnji geopolitički izazovi čine ju također i značajnim tranzitnim teritorijem. Preko njega je od jeseni 2015. do proljeća 2016. prešlo preko 660.000 izbjeglica i drugih prisilnih migranata.”

Tranzitni teritorij. Stranče, ulaziš u zemlju u kojoj su svi događaji i likovi fikcionalni, i svaka sličnost sa stvarnim osobama i zbivanjima sasvim je slučajna. Ubrzaj, produži i ne okreći se, šine!

Pojava stranaca u svakom našem malom mistu, pa i onom izvornom, gdje lako može biti obješen o zelenu granu s tugom žuta voća, stoga nije izuzetak od pravila: prilika je to da stranac završi na šini, prelit katranom i posut perjem, ili barem okupan na lijepom plavom Jadranu, po spasovnom skoku s Rive.

Idemo ubrzati, jer vi morate na ručak: idiotizam je to očito svojstven ljudskoj naravi, inherentan, vrijedan svakoga prezira, dostojan obračuna sa samim sobom, taj strah od stranog, tuđeg što nas plaši samim time što nije naše, uvriježeno, svakodnevno i znano, ili je naprosto – da prestanem s bullshitom priručne psihologizacije – povod da se divljački iskalimo na nekome tko nije naš, budući da je stranac prigoda da otpustimo ventile uljuđenosti, kočnice životinjskog bijesa, koji tu, na dnu naših duša/prirode čami i čeka dobri prigodu da to eruptivnije brizne na površinu što je snažnije bio potisnut, pak se tu i nema što dodati: mi smo kreteni i, ne brinite, nije to povlastica Splita, Hrvatske, Balkana, čak ni ovog po sitno neuređenog teritorija imena Europa, koji i dalje sanja preinake svojih granica i svoje grandomanske sne: prije par mjeseci ovdje sam citirao tuču u nekoj birtiji stotinjak km od New Yorka, u kojoj su domaći izmlatili došljaka koji stanuje par kilometara dalje, u susjednoj saveznoj državi. Ugrožava ih. U njihovoj connecticutskoj navlastitosti.

Dakle: nasilje u Splitu za svaku je osudu, policija nije radila svoj posao, sramota je to za Hrvatsku i s time se – a možemo tu dodati pepela za posipanje po želji – sada svi slažemo.

No, tu nastaje problem.

Tu, gdje se svi s time slažemo. Jer, tko je onda kriv? Tko je onda idiot koji bi pretukao sportaše iz Beograda samo zato jer su iz Beograda?

E, vidite, to je tema ovog teksta: ispod licemjernog postfestum internetskog humanizma u stvari se krije ne manji, nego štoviše strašniji, gori, jer je izvoran divljački fašizam: sam njegov nepresušan izvor!

Pročitajte naime dobro reakcije. Kažem, skratit ću, jer vi morate na nedjeljni ručak, vi mali građani koji ništa nikada niste krivi, jer zna se tko je kriv, piše to u vašim komentarima: za nasilje u Splitu krivi su kozojebi koji su se stuštili u Split s brda. Nedužni uljuđeni građani su nevini.

O vi smeće svijeta! Bagro nepopravljiva!

Vi i dalje nastavljate, a taman ste čovjeka otjerali u more!?

Ne, bagro, vi ste krivi!

Nikakav novi stranac, dotepenec, došljak, nitko ultramontanski nije kriv za ovaj incident. Jer ne samo da ste krivi baš zato jer ništa niste učinil, a niste ništa učinili da biste to nasilje osujetili, nego ste krivi jer ste vi počinitelji: vi, nitko izvanjšten, nitko iz homogene fetive zajednice izlučen, e da biste je ekskulpirali! Ne, nije s brda sišao u rafinirani Spalato nitko gorštački ustašoidan pa pred zgranutim Građanima počeo egezercirati svoj agresivni Seljakluk. Ne. Ta vaša mržnja spram stranca samo je vaša, pače one je uvijek izvorno građanska, precizno: malograđanska, klajbirgergska mogućnost da u svojim sitnim kič-životima svaku pojavu Drugoga doživite kao opasnost, kao poziv na odstranjenje virusa iz zdravog tkiva uhodanog života male zajednice.

Ispod ovog nasilja spram stranaca jer su Srbi krije se pogonsko gorivo svake mržnje spram Drugog: čitajući osude toga nasilja čitamo nedjeljno pranje ručica i savjesti pred blagovanje u miru, e da bi se mirnih duša moglo između juhe i deserta uzdisati nad zanavijek izgubljenim Gradom u njegovoj urbanoj otvornosti, pokleklim pred najezdobm zabrdskih Barbara. Moguće je obračun sa Strancem iz Beograda obračun s vlastitom nemoći: ništa drugo nismo mogli nego izabrati Stranca s fetom pršuta na čelu nadajuć se da će i nama priskrbiti, kad je već sebi znao. Ne govorimo samo o feti, nego u načelu. A tu smo već blizu, sasvim blizu, kod toga u na čelu: ne, nije s jedne strane nikakva emancipirana građanska samosvijest fetive individue stoljetne maritimne genealogije suprotivu drugoj strani, prvincijskom dinaridskom primitivizmu, nego je ovo nasilje autentično nasilje Rive: navlastio zlo grada.

Nas, naše zlo.

Ne krivite za nasilje nad Strancem drugog Stranca.

Mi smo krivi.

Dobar tek!