Gluho je doba noći, Franjo Tuđman bezbrižno stoji u parku fontana, solidno zabetoniran. Pred njim je vječnost, dobar je to gus iz kojeg je izliven, trajat će. Sve je kako treba biti, kazetofon smješten u šupljoj metalnoj glavi pjevucka himnu, ponovo i ponovo.

Sjena izašla iz mraka, neki ljudski stvor brzo se približava spomeniku, nešto nosi u rukama, cvijeće?, teleskopsku palicu?, što želi taj? Spomeniku je nelagodno. Ne može se micati, ipak je od željeza, a i neprilično bi bilo, k tome ove proklete željezne krpetine, jebala ga umjetnost, mogao me je mirno napraviti u uniformi, onoj bijeloj, recimo, a onda bih imao i pištolj… I još onaj prokleti kazetofon i dalje vrti himnu, dobro je to, ali sad mi nije do himne, sada bi bolje došao neki telefon… ili, mogli su staviti neko osiguranje, malo struje u ukrasnu žičanu ogradu, kamere, jebem ih idiote i onog Poganog, sve im ja moram reći, sami se ne bi dosjetili.

Postaje opasno, lik je već u podnožju spomenika, ne nosi cvijeće, ali ima štap, dere se. Mislim da me poslao u pizdu materinu… mene?, mene?.. zagrcnuo se spomenik, mene, ovako usamljenog, mirnog, nepomičnog, bespomoćnog, gdje je to osiguranje, eh, nema više Gojka, pa i Karamarko bi to bolje riješio.

Ovaj sa štapom još nije fizički nasilan, ali urla, da sam ja veleizdajnik, ja!, da sam ja sramota za Hrvatsku, ja?, ja da sam sramota… Franjo je prestravljen, ali uspijeva razmišljati. Još je u partizanima naučio sačuvati prisebnost. Da se usprotivim, kao onaj Rade Končar što noge lomi kad ga takneš, mogao bih i ja, ovako visok preko četiri metra, ima u meni možda i tona, mogao bih se mirno prevaliti preko nasilnika, gotov je ako ga poklopim, ali ne, to nije dostojanstveno, razbit ću se, a to ne bih volio, ne, nikako ulaziti osobno u sukob, ali ona bagra koja me postavila i ostavila ovdje bez zaštite… grmio je u sebi Franjo, nadjačao je i kazetofon. I tko zna koliko bi njegove muke trajale da se nisu pojavili neki pristojni huligani u civilu i otjerali nasilnika.

Već prije zore, došli su sami, nije ih trebao sazivati. Gradonačelnik Pogani, pognute glave, šef policije, nekoliko ministara (upamtit će one koji su izostali), predstavnici Hrvatske elektroprivrede i poduzeća za javne parkove i nasade Zrinjevac, sudac koji će suditi po prijavi (ponudio je da ju sam i napiše, da se ne gubi puno vremena) za nasilje nad spomenikom i slično novinarsko smeće. Sve mjere su bile određene u desetak minuta. Policija je pronašla nasilnika u roku sedamnaest sekundi, sud je odredio ročište za sutra ujutro u šest sati, kako bi se sudski proces završio u šest i dvanaest minuta, kako bi odmah potom djelatnici Zrinjevca postavili ukusnu žičanu ogradu, do visine čela. Hrvatska elektroprivreda je samo pola sata kasnije postavila jake reflektore na više mjesta te donirala besplatno struju u žicu. Zahtjevi tužitelja FT su u cijelosti prihvaćeni, to jest, zabrana pristupa spomeniku, kako bi ga se zaštitilo od prijetnji, zastrašivanja i mogućeg fizičkog nasilja. Budući da je spomenik napadom pretrpio duševne boli, dodijeljena mu je odšteta u iznosu od 300.000 kuna (po minuti), koji je doniran je gotovo u cijelosti Fondu za jačanje sudstva i represivnog aparata. Manji dio doniran je mladeži nogometnog kluba Dinamo.

Kako pojedinačna mjera zabrane pristupa ostavlja prostor za teroriziranje (psihičko i fizičko) spomenika, problem je riješen cjelovito, sveobuhvatnom mjerom. To jest, na rubu ograđenog i zaštićenog prostora postavljene su umjetnički izrađene pločice s upozorenjem: Ljudima bez policijske pratnje, stranačke iskaznice ili iskaznice članstva nogometnog kluba Dinamo najstrože je zabranjeno približavanje, kao i svako dobacivanje ili razgovor sa spomenikom.