Ovom današnjom presudom sudski je legitimirano uvođenje “verbalnog delikta” u hrvatskom društvu. Dobro, nama malo starijim, koji smo se osamdesetih (a i ranije) zalagali za brisanje takvih zakona, za uklanjanje odredbi o “zaštiti lika i djela”, situacija je poznata, samo što se onaj sistem nije deklarirao kao liberalnodemokratski i višestranački.
Iskreno, i dosad ta sloboda govora u nezavisnoj Hrvatskoj bila je u praksi limitirana; čak ako i nije bilo sudskih presuda, znalo se da je sloboda govora ograničena, jer je svaki iskorak izvan prostora “govora podobnosti” značio je da ćeš biti etiketiran kao “petokolonaš”. Pogotovo je bilo nezamislivo da tako nešto izjavi netko tko radi u državnoj službi, a ako radi i privatni posao, bio bi izložen ostracizmu.
Uostalom, što znači Deklaracija o ratu u BiH (za koju svi znaju da je zasnovana na masovnoj laži, ali od političara je jedino Vesna Pusić imala hrabrosti to i javno izreći) nego pokušaj ograničenja slobode govora? Što znače Karamarkove prijetnje da ćemo o legendama naše novije povijesti, Šušku i Tuđmanu, moći govoriti što mislimo u svoja četiri zida, ali ne i u javnom prostoru. Što znače brojne sudske tužbe protiv novinara za klevetu, čak i kad se zna da ti novinari govore istinu, ali – eto – nanose štetu ugledu i časti ?!
Stoga prosvjed protiv današnje presude Ercegu ne treba shvatiti samo kao zaštitu prava jednog, možda i egzaltiranog, pojedinca. To je obrana prava na slobodu govora, kao temeljnog principa demokracije. Zato, drage prijateljice i prijatelji, bez obzira na to voljeli Franju ili ne, pozivam vas da se suprotstavite ovom ograničenju prava na slobodu mišljenja i govora koju nam politički i sudski sustav pokušavaju nametnuti! Možda vam se ne ide baš na ulične demonstracije, ali pišite na svojim profilima o tom nakaradnom pokušaju da nam se začepe usta. Nek se vidi koliko nas ima i da nas se ne može zabraniti!