Piše: Edit Glavurtić

Stari požutjeli dokument našla sam slučajno, tražeći nešto sasvim drugo.
Bio je u prilično lošem stanju, ali plava slova tipkana pisaćom mašinom mogla su se pročitati. Datum današnji, godina 1964. matični ured u Sisku. Cilika Kosar i Dinko Glavurtić sklapaju brak. Imena kumova nepoznata, ništa mi ne govore. S vjenčanja nema ni jedne fotografije, barem ne takve na kojoj bi mladenka imala vjenčanicu i veo. Na jednu, ipak, sumnjam.
Jedina na kojoj su njih dvoje zajedno, snimljeni kod fotografa, glava uz glavu, nasmijani. Ona u nekoj jednostavnoj, tamnoj bluzici, a on u vojničkoj uniformi. Nikad je nisam pitala ni o toj fotki ni o tom danu. Bila je zatvorena i nisam mogla znati boli li je on još uvijek, i nakon tolikih godina.
Zbog lošeg izbora, razočaranja, života provedenog u samoći.

Dakle, vjenčali su se 14. veljače 1964. Kad je odslužio vojni rok, s njim je otišla na otok. Promijenila je klimu, hranu, govor, ljude i život.
Na početku joj nije bilo lako jer su dide Marin i baba Vitorija, čestiti ljudi staroga kova, bili nepovjerljivi zbog prethodnih lakomislenosti sina koji je na otoku imao dvije djevojke a s trećom se vratio. Sljedeće godine u svibnju rodila sam se ja, a njih dvoje više nisu bili zaljubljeni, iako su se mom dolasku veselili. On će, nedugo zatim, otići s jednom sasvim trećom ženom, a ona će ostati na otoku šest narednih godina, s babom, didom i sa mnom, i uvijek će govoriti da su joj te godine bile najljepše. Što govori o ljubavi i dobroti koje su joj svekar i svekrva, kao svom djetetu, pružili.

Koliko god da o tome razmišljam, ne mogu se domisliti što je moglo spojiti dvoje tako različitih ljudi. Možda su se susreli da na svijet donesu mene, a kad se to dogodilo, ništa ih više nije vezalo pa je nastavio svatko svojim putem. Nisu mogli slutiti da će dan na koji su se vjenčali, a nije im donio sreću, desetljećima kasnije iz Amerike stići u naše krajeve kao praznik zaljubljenih, Valentinovo, i da će na taj dan ljudi jedni drugima poklanjati ruže i sitne darove.

Upućeni tvrde da su zaljubljenost i ljubav dva odvojena, sasvim različita stanja, s čim se slažem. I kad bi ovo bila vrsta priče kojoj je cilj precizno definiranje stvari, onda bih rekla da je zaljubljenost san i trenutak, a ljubav zbilja i trajanje, a često bol i odricanja.
Ali, mene jasne razdjelnice ne zanimaju, radije se priklanjam pjesničkom viđenju stvari, naprosto zato jer je nježnije. I prema ljubavnicima i prema onima koji su iz takvih zaslijepljenosti rođeni. Pošto sam jedna od njih i sama, zastavu ljubavi stavljam na sve nježnosti u dvoje, sve ludosti, sanjarije, i vrijeme, duže ili kraće, u kojem smo bolji nego što jesmo.

Pa mislim: Čovjek je hodao Mjesecom, slao satelite u svemir, istražio i racionalno objasnio i zemlju i nebo i oceane. Ipak, nitko se nije ni približio odgonetki tajne o hirovitom, neobjašnjivom privlačenju dva pola, koji svim različitostima i preprekama usprkos, nađu put i način da budu zajedno. Makar na trenutak, makar samo zato da bi shvatili da je nemoguće i uzalud, jer osim strasti nema ničeg što bi ih držalo zajedno.
Zato, u ime svih nas kojima ova priča pripada, nemojmo cjepidlačiti oko pojmova. Neka bude ljubav, riječ koja tako lijepo miriše.

PS. Što se datuma tiče, ne opterećujmo se njime, nevažno je ima li ili nema smisla. Pođimo radije s nekim dragim u šetnju, na kavu, kolač, svejedno kamo. Hvatajmo svaki trenutak. Nije važan ni kalendar ni rekviziti, važni smo mi i ovo malo topline od koje i za koju živimo.