Kako nastaju povijesni falsifikati? Jednostavno. Treba samo sačekati da prođe dovoljno vremena, dok akteri neke priče umru i onda se pametuje i piše što se želi jer svjedoka – nema.

Takva je priča i s Jasenovcem, a eto i ova s Golim otokom.

Sad se našao gospodin Pofuk objašnjavati kako je i zašto nastao taj zatvor pa se oslanja na pisanja mlađeg kolege koji je, eto, istražio stvar pa je, jelte, kompetentan o tome pisati. I naravno da je kompetentan, pa on je povjesničar, samo – i povjesničari su ljudi, diplome ih od toga ne štite. (I kada se prepisivala Biblija, a u davna vremena nije bilo copy-pastea, onda su oni koji su to radili iz nje oduzimali i dodavali, već prema dnevnoj politici.)

Isto tako rade i povjesničari.

Oni dobri povjesničari budu koliko je to god moguće objektivni, istraže materiju pa pišu istinu, onakvu kakva je i bila ili barem onu najbližu . Oni loši pišu neistine jer su loši, ne znaju jer ne istražuju i površni su pa uzimaju činjenice zdravo za gotovo, tek da obave posao. Oni treći su zli; ti dobro znaju istinite činjenice, ali su ih u dnevno političke svrhe spremni toliko izvrnuti da na kraju izgledaju kao laž. I obrnuto, laž jednim dobrim tekstom ili knjigom postaje istina. I onda se ta „istina“ citira i prenosi da bi na kraju postala ono što taj povjesničar i oni koji stoje iza njega, žele.

Istina o Golom otoku je jednostavna:

– Prvi zatvorenici na tom otoku bili su kažnjeni austrougarski časnici koje je Carstvo tamo slalo zbog svojih nedjela. Stanovali su u nekoliko baraka, a hrana im je dostavljana s kopna.

– Kada je Broz 1948. rekao Staljinu ono povijesno „ne“ Rusi su na granicama tadašnje FNR Jugoslavije u incidentima ubili oko 400 vojnika. Namjera je bila isprovocirati sukobe pa da imaju izgovor anektiranja kao što su prije toga to isto napravili s ostalim državama tadašnjeg Istočnog bloka. Za to su im bili potrebni saveznici iznutra, ljudi na strani Staljinove politike koji bi kao marionete nakon vojne intervencije Rusa bili postavljeni na čelo države.

– Da bi to spriječili Broz i njemu odani suradnici odlučili su što je moguće prije sve Staljinove pristalice zatvoriti. Jedino je pitanje bilo gdje; kao svoje suborce i komuniste nisu ih htjeli zatvoriti s ubojicama i kriminalcima, trebalo je pronaći posebno mjesto.

– Ideju o mjestu “Radilišta administrativno kažnjenih muškaraca/žena društveno korisnim radom” (prvo ime zatvora) dao je Antun Augustinčić koji je poznavao austrougarsku kažnjeničku povijest otoka, a s njega mu je bio i dobavljan kamen za skulpture. Krleža je informaciju dojavio ili Rankoviću ili Titu (ili obojici) koji su se s tim rješenjem složili. Stevo Kapidžić je bio operativni izvršitelj ideje.

– Od osnivanja 1948. do 1956. kroz Goli otok je prošlo oko 16.000 političkih zatvorenika. Nakon toga političke zatvorenike se slalo u Požegu i Lepoglavu. Goli otok je postao zatvor poluotvorenog tipa i jedini u bivšoj državi gdje su služili i maloljetnici (od 16 godina na dalje).

– Da Tito tada nije zatvorio staljiniste i informbiroovce Jugoslavija bi podijelila sudbinu Albanije, Mađarske, Rumunjske, Bugarske, Poljske, Čehoslovačke i Njemačke Demokratske Republike. Danas bi se puno Hrvata zvalo Jevgenij ili Jekaterina.

– Istina je da su na Golom završili i neki nevini ljudi no to je posljedica više predatorskog ljudskog karaktera koji kad vidi priliku zgrabi moć i pretvori je u zlo nego neke prave političke namjere. Jednostavnije rečeno – čovjek je čovjeku vuk.

Čitajući knjigu mladog „kompetentnog“ i „vjerodostojnog“ povjesničara Martina Previšića koji nakon 70 godina u svojoj knjizi otkriva neke svoje nepoznate istine (npr. da je Staljin Titu rekao „ne“, da se Tito bojao starih komunista s Hebrangom na čelu da mu ne preotmu vlast, da dok „je Jugoslavija bila u sukobu s Italijom oko Trsta, to nije sprječavalo Udbu da prodaje kamen tucanik Talijanima (s Golog otoka op.a.), a ni njima da ga kupuju. Čak je u Rijeci postojao punkt za preprodaju. Sve zbog deviza. To je bio državni šverc, mjerljiv u milijunima današnjih dolara.“ i ostale bedastoće…) Branimir Pofuk u svojoj Večernjakovoj kolumni tim „istinama“ daje puni legitimitet.

A tako nastaje laž.