TREBA LI KOME U HRVATSKOJ UMJETNOST?

Slikovnost: Mladen Stilinović

Piše: Edit Glavurtić

Što se umjetnosti u Hrvatskoj tiče, stanje ne može biti gore. U zemlji u kojoj kriza nije prolazno nego trajno stanje, kupovna moć je pala, a umjetnost postala luksuz. Tržište umjetninama je uništeno i kao takvo ne postoji, a umjetnici se, koliko mogu, bore da drže glavu nad vodom, što je pravi pothvat. Godinama se galerije u centru grada jedna za drugom zatvaraju, a u njihove prostore ulaze prodavaonice cipela, suvenirnice i tele operateri.

Ne postoji više kultura kupovanja umjetnina, za osobno zadovoljstvo ili za dar, kao ranije kad su ljudi zidove svojih stambenih prostora ukrašavali prema ukusu i mogućnostima, slikama ili kvalitetnim, potpisanim otiscima. LIKUM, zadruga hrvatskih likovnih umjetnika, koji je djelovao u tri izložbena prostora, osnovan 1948. ugašen je 2013. godine.

Fiskalizacija, uvedena prije pet godina dodatno je zakomplicirala stvari, jer da bi umjetnik radio u skladu sa zakonom, prisiljen je otvoriti obrt ili galeriju, što predstavlja fiksne mjesečne troškove koji uglavnom ne pokrivaju vrijednost koju može uprihoditi. Imamo, dakle, uništeno tržište, uništeno dostojanstvo struke a novim zakonom, bit će uništena i egzistencija mnogih umjetnika koji ne ispunjaju uvjete da im država uplaćuje doprinose, jer zarađuju premalo. Umjetnici su danas zaglavljeni su u međuprostoru između nepostojećeg tržišta i zakona koji su sasvim suzili prostor za rad, a koje donose činovnici koji iz zaštićenih pozicija sigurnih mjesečnih primanja pojma nemaju (niti ih je briga) da je danas u Hrvatskoj prodati sliku već samo po sebi umjetnost.

Osobno sam umorna od apatije i posvemašnje nezainteresiranosti na svim razinama, a još više od države kojoj ne trebaju ni umjetnici, ni intelektualci, ni mali obrti, ni stari zanati, pa ih kao takve, pod izlikom uvođenja reda – uništava.