Dnevnički zapis razmišljanja o sjećanjima i slučajno pronađenoj, spremljenoj, sačuvanoj uspomeni

Spremao sam ovih dana moj mali, suterenski, umjetničko-muzejsko-novinarsko-pjesnički, zagrebački stan i premještao neke stare komode i ormare. U ladici stare komode koja se nekad nalazila u Dizajnersko-aranžerskom ateljeu Slavija-prometa, u njihovoj radionici u kojoj su nastajala brojna umjetnička i dizajnerska djela, sasvim slučajno pronašao sam jednu uspomenu. Potpuno sam zaboravio na ovaj paketić, koji danas ima neko potpuno drugo i drugačije, veće i važnije značenje, nego onog dana kad mi je neuobičajenom „poštom“ dostavljen.

Jednog običnog majskog prijepodneva 2017. godine, prošetao sam kao i nebrojeno puta prije, starom zagrebačkom Ledanom u nekadašnjoj Kraševoj ulici (nazvanoj po narodnom heroju i antifašističkom borcu Josipu Krašu).

Od prvih proljetnih dana, pa sve do kasne jeseni to je moj dugogodišnji ritual kad boravim u Zagrebu. Ledana me na jedan svoj poseban način podsjeća na grad mog djetinjstva i ljude tog vremena. Po mnogočemu posebne. Plemenite ljude kakvih je danas sve manje. Jedini koji je potpuno shvaćao taj moj emocionalni odnos i povezanost sjećanjem sa starom Ledanom, bio je moj prijatelj i susjed Trokut. Ovo prijatelj, pritom, uzmite uvjetno rečeno (odnosno napisano), jer ni Trokut ni ja nismo od onih koji odnose s drugim ljudima i svoje djelovanje u društvu shvaćamo u okvirima matrica koje su nam nametnute kao društveno prihvatljive i prihvaćene. Obojica smo bili (Trokut je to ostao do svog odlaska, a ja eto nastojim to ostati i dalje) društveno neprihvatljivi po općenametnutim normama okoline koja nas je okruživala i okružuje veći dio našeg života. Uzajamno neprihvaćanje i uzajamna neprihvatljivost nas i društva, tako bi se nekako mogao opisati taj čudni odnos u kojem smo eto na ovaj ili onaj način prisiljeni funkcionirati. A i to nam je protekom godina bilo sve neprihvatljivije.

No, da se vratim na misao s početka ovog razmišljanja (prisjećanja), tog majskog jutra 2017. godine na jednom od prozora stare zagrebačke Ledane, pronašao sam čudan „paketić“. Bio je to paketić napravljen od plastične omotnice za A4 veličinu papira, prerezan napola i s gornje strane zalijepljen nekakvom samoljepivom trakom sive boje. U „Paketiću“ još čudniji sadržaj. Tri lješnjaka, tridesetak dugmadi raznih boja, veličina i oblika, plastične kvačice za zastore, dvije žaruljice, željezni prsten za ključeve, nekoliko isječaka iz nekog modnog magazina, jedna plava stara kvačica za vješanje veša. I dva ključića, jedan na zlatkastom željeznom lančiću, a drugi na zlatkastoj gumenoj vrpci.

„Tko bi ovako nešto ovdje ostavio?“, pitao sam se i pogledavao oko sebe po Ledani tražeći pogledom još neki trag misteriozna „poštara“.

„Zašto bi netko ovako zapakirao ove čudne predmete i ostavio ih ovdje u Ledani? Bez ikakve poruke?! Ili ja jednostavno ne znam pročitati poruku ovog čudnog (danas s odmakom vremena ga ipak smatram čudesnim) paketića?“, razmišljao sam pregledavajući sadržaj ove neobične „pošte“, bez poznatog pošiljatelja i bez određenog i imenovanog adresanta.

Dvadesetak minuta kasnije, Šomi i ja otišli smo na kavu u kvartovski kafić, iz kojeg pogled često puca na tajkunske i političarske nove frizure, primjerice Todorićeve ili Plenkovićeve, i gdje sam se redovito susretao s Trokutom. Mjesto uz prozor, gdje su i danas izloženi pojedini predmeti iz Trokutove kolekcije, ili pak mjesto u stražnjoj prostoriji, gdje je godinama svoj skriveni mir uživala skulptura Krleže također iz VDT-ove zbirke, pa smo taj stol često interno nazivali „Krležinim“, bile su naše pozicije s kojih smo što promatrali okolinu s možda i nepristojne distance, ili smo na tim istim pozicijama raspravljali vrlo neugodno o svemu oko nas, a nerijetko i o nama samima.

Tog majskog prijepodneva zasjeli smo za stolom kraj prozora. Trokut je došao pola sata kasnije, taman kad sam razmišljao o tome hoćemo li Šomi i ja nastaviti našu šetnju, ili ću naručiti još jednu kavu.

Dok je sjedao za naš stol, promrmljao je nešto što je vjerojatno trebalo biti nekakva vrsta pozdrava, i dobro jutro, i dobar dan, i do viđenja, i dobra večer, i laku noć i jebi se, sve nekako u tom nečem što je promrmljao, a što se nije ni trebalo pretjerano dešifrirati. No, već trenutak kasnije, opazio sam na Trokutovom licu smiješak, onaj njegov specifični koji istovremeno sve skriva i sve otkriva.

U tim njegovim osmijesima prepoznavao sam dijete kakvo je nekad morao biti i kakvo je očito negdje daleko od svih u duboko u sebi pokušavao ostati. Dijete kakvim je pokušavao o(p)stati u ovom nimalo zahvalnom i sretnom okruženju u kojem se našao i gdje je doduše potpuno svoje(isamo)voljno odlučio ostati. I opstati. Ovako ili onako. Svaki trenutak koji je provodio ovdje za njega je bio iznalaženje najbolje i najuspješnije moguće formule da se bude ovdje. Što je često gotovo pa nemoguće. Biti, a biti i to biti ovdje. Na ovom prostoru i u ovom okruženju, u ovom društvu, s ovim ljudima, u ovim mjestima, na ovim lokacijama. Često smo o tome razgovarali koliko su ta naša „biti“ i ta naša „ovdje“ potpuno nepoveziva i nepovezana, suprotna i suprotstavljena.  Nepomirljiva. Neizmirljiva. Nesuživotljiva.

Danas mi možda najviše nedostaju ti naši razgovori i rasprave o nama samima. Uz njega, onako uvijek nekako dovoljno blizu i uvijek dovoljno daleko, s ovom distancom čini mi se kako je bilo lakše biti svoj. Ali, to je tema za jednu potpuno drugu priču i neku novu raspravu.

Tog majskog jutra, Trokuta je u kvartovskom kafiću, a što nisam odmah povezao, nasmijao pogled na moj neobični paketić, kojeg sam iz Ledane ponio sa sobom, pa je uz kavu, bilježnicu s raznim bilješkama i ponekom pjesmom, na stolu stajao i taj paketić, netom prije pronađen. Misteriozni paketić, misteriozna pošiljatelja, misterioznom adresantu. I bez obzira što su me od prividnog razrješenja zatečenag misterija tog  jutra dijelile tek minute, vrijeme je pokazalo da se punina misterija ove pošiljke razotkrila tek Trokutovim odlaskom.

„Vidim, pronašao si poštu“, nasmijao se Trokut. Nije mogao izdržati da ne otkrije kako ima nekakva saznanja o mom paketiću. „Kako znaš?“, odgovorio sam i nasmijao se jer je sad već bilo očito da iza cijele ove tajne oko paketića neobičnog sadržaja stoji Vladimir Dodik Trokut.

„Zanimalo me koliko si povezan s Ledanom. Kako je gledaš, koliko, gdje sve gledaš, kako tražiš, kako pretražuješ, zanimalo me kako doživljavaš taj prostor kojeg ljubomorno čuvaš od svega i svih i htio sam vidjeti jesi li sakupljač poput mene“, raspričao se Trokut, „Zato sam skupio ove sitnice, spakirao ih i sinoć ostavio na tom mjestu u Ledani“.

 

„Htio sam vidjeti, prvo hoćeš li uopće primijetiti da je taj paketić tamo ostavljen. Drugo htio sam vidjeti, kad i ako ga primijetiš, hoćeš li provjeriti što je sve u tom paketiću. Treće, hoćeš li ga uzeti. Četvrto htio sam vidjeti i hoćeš li ga ponijeti sa sobom i baciti. I peto, ako ga ne baciš, hoćeš li razmišljati o tome tko ga je ostavio, što njegov sadržaj znači i predstavlja, zašto je netko taj paketić ostavio tamo, hoćeš li na neki način slijediti trag tog paketića“, objasnio mi je VDT opširno svoj plan, „Kad sam ga vidio pokraj tebe na stolu, dobio sam odgovor na sva ta pitanja“.

Trokutov sam paketić po povratku u stan simbolično spremio i pohranio u ladicu komode iz dizajnerske radionice u Ledani i do prije par dana više ga nisam niti vadio, ni otvarao, niti pregledavao. Kad je Trokut otišao, od svega što se tada događalo nisam se niti sjetio ove njegove pošte, sve do ovog premještanja po stanu, kad sam skoro dvije godine nakon tog majska prijepodneva u ladici stare komode iz Ledane ponovno pronašao Trokutovu čudesnu poruku. Da ne kažem oporuku s ključićem, koju je ostavio samo meni. Mislim, zapravo, da je za svakog koga je smatrao na bilo koji način bliskim imao po jednu takvu osobnu intimnu „O)Poruku koju je ostavio takvim osobama, a koje su za svakog od nas trebale biti nekakav ključić Trokutove opće ostavštine i Oporuke koju je ostavio svima nama kao društvu.

„Želim da sve moje zbirke i sve što sam sakupio u životu, sve što ostane iza mene, da ostane narodu. Ja sam anarhist. Ne vjerujem u privatnu svojinu, a time ni u pravo nasljeđivanja, želim da moja ostavština ostane narodu, da ostane kao javno dobro, a ne privatna imovina“, ponavljao je Trokut nama koje je smatrao bliskima često riječi svoje opće oporuke. Kao da je htio da svi zajedno budemo izvršitelji te njegove posljednje volje, želje i ostavštine. Te iste riječi ponavljao je i desetak dana prije smrti, na terasi tog istog našeg kvartovskog kafića, kad smo se posljednji put vidjeli. „Ti si onaj koji čeka da ga pogodi zalutali metak revolucije“, govorio mi je tada Trokut i nakon toga otišao svojim mističnim putevima.

No, mi smo nakon toga zakazali. Zakazali smo u onome u čemu nas je Trokut najviše trebao, u čuvanju njegove ostavštine na onaj način kako je to od nas tražio svojom oporukom. Jedan dio njegovih prijatelja brže-bolje su formirali nekakav „Antimuzej“, formirali poludivlje muzejsko vijeće i upravu tog „muzeja“ i time hakirali Trokutovu ideju, i oteli Trokutovu ostavštinu. Umjesto u javno dobro, ona je pretvorena u plijen raznih borbi oko stjecanja, nasljedstva i podjele privatne imovine, na koju više osoba polaže nekakva svoja tobožnja prava po ovom ili onom osnovu, pozivajući se da su Trokutu bili ovo ili ono.

Ne ulazeći pritom u aktivnosti pojedinih osoba, a apsolutno nikoga ne želim imenovati, jer se svi ponašaju podjednako neodgovorno, glupo, sebično, podjednako se žele dokopati Trokutove ostavštine i podjednako svi guraju u toj priči neki svoj čisto privatni osobni interes, i time grubo krše i ne poštuju Trokutovu ostavštinu.

Činjenica je da danas nitko ne poštuje Trokutovu posljednju volju i oporuku. A Trokutova sakupljačka filozofija bila je potpuno jednostavna. Sakupiti i sačuvati što je više moguće od emocionalne kulturne baštine ljudskog društva. Pokušao je ukazati na vrijednost memorije kao baštine, na vrijednost emocija kao baštine, i zato je ponekad na načine koji su se okolini činili apsurdnima, pokušao pokazati kako predmeti iz naše okoline nisu bezvrijedni, jer uz sebe vežu sjećanja, emocije,  uspomene, vežu osobnu, ljudsku i društvenu memoriju bez koje zapravo nema ničega i nismo ništa.

Na tragu tog svog učenja, Trokut me naučio da budem sakupljač, a ključić iz pošte u Ledani koji mi je ostavio kao osobnu (O)Poruku za mene će uvijek otključavati ta vrata riznice emocionalne kulturne baštine koju je Trokut smatrao toliko značajnom, a koju su mnogi njegovu suvremenici kolekcionari i muzejski stručnjaci toliko prezirali i potcjenjivali. Na toj suprotnosti poimanja kulturne baštine temeljila se i VDT-ova ideja Antimuzeja, koju danas mnogi žele privatizirati, hakirati, oteti i iskoristiti za neke svoje privatne i osobne ciljeve. I to su uglavnom jednim dijelom već i učinili.

Trokutov ključić danas je i opomena na njegovu neizvršenu i neostvarenu oporuku, na ostavštinu jednog plemenitog i ludog samotnjaka i osobenjaka koja je umjesto javnog dobra postala privatni plijen pojedinaca koji se sad oko te ostavštine jagme. Protivno Trokutovoj Oporuci.

Ali ostaje živa Trokutova sakupljačka ideja, koju nam je ostavio. I ključ njegove tajne kojeg nam je povjerio.