Nema promjene, sudska praksa jaše dalje. Čovjek koji je javno iznio imena, prezimena i podatke ljudi od kojih su neki kasnije bili ubijeni naplatit će Viktoru Ivančiću 9000 kuna svojeg ugleda i časti. Čovjek koji je u ratnim uvjetima objavljivao nešto što se ne može shvatiti drugačije nego kao popis za strijeljanje, uvrijeđen je jer je nazvan svinjom u moralnom svinjcu. Svinja je prljava, neugledna životinja, a Hrvatska se zaodijeva u teror Državne Pristojnosti. Važno je ne spominjati svinju, kokoš i govedo, “ugled i čast” divljaju još od pojave “digniteta” na Savskoj cesti, brčkaju se u koritu pod SDP-om prispjelog na snagu zakonodavnog okvira. To je, između ostalog, jezično ludilo, jer je čast interna, privatna kategorija. Čast dolazi isključivo iznutra, ona je pojedinačna moralna vertikala.Jednako kao što je “dignitet”, dostojanstvo, nešto što mora emanirati osoba sama. Ne može nitko naštetiti tuđoj časti, moguće je samo narušiti tuđi ugled. Institucija koja podigne 99 tužbi zbog narušavanja vlastite časti u strahovitom je logičkom problemu, jer institucije, kao ni zgrade ili željezničke pruge, časti nemaju. Imaju isključivo ugled, pod uvjetom da su ga sagradile, ili zadržale.

Sudovi, čiji zapisničari prosvjeduju jer ne dobivaju “uskočki dodatak” (zvuči li još nekom ovo kao da zapravo žele napadati putnike na brodovima, i otimati im zlatninu i žene?), uopće ne razumiju hrvatski jezik. Tko ima čast, tko ugled, a tko dignitet? Tužeteljima nije moguće dodijeliti odštetu za ono što nemaju, to jest ono što ni teoretski ne mogu posjedovati. Ako pretpostavimo da ugled mogu imati svi, jer ugled je socijalna kategorija, opet je logično ustanoviti imaju li ga uopće. Što je ugled? To je slika koju društvo ima o nama. Može biti pozitivna, negativna, ili neodređena. U društvu koje uopće nema izgrađene moralne kategorije, bilo kakvo pitanje ugleda krajnje je dvojbeno. Možemo bez problema ustanoviti da ugled ima Mate Rimac, jer funkcionira takoreći izvan društva, u nekom drugom realitetu. Ali sve drugo je neizvjesno. Tko su uopće naši “uglednici”? Je li to generacija ratnih profitera, raznih ljudi bez porijekla imovine, zvijezde folk muzike? Od čega se u Hrvatskoj sastoji ugled, čemu učimo djecu u školi? Koliko je točno ugledan građanin koji savjesno, i u okvirima zakona, obavlja vlastiti posao? Je li on uglednik, ili običan šonjo bez perspektive, kojeg čega neugodna starost?

Suci (koji uredno primaju “uskočki dodatak”, jer ova država ne poznaje ništa što nije od jučer, tako da je policijska kratica fascinantnija od povijesnog fenomena), od svega ovoga vide samo svinju, i svinjac. A u svinjcu je neugodno. Gledaš u životinju kojoj su odbrojeni dani, a navodno je izrazito inteligentna. Pa je treba difamirati, proglasiti je prljavom, i neprihvatljivom. Braneći ugled, čast, dignitet i razne druge fantazmagorije, suci imaju na umu da nešto treba ubiti, da bi se imalo što jesti. To je žalosno, ali nije razlog da svi skupa ne ostanemo pristojni. Prema tome, Viktor Ivančić ima izglancati svoje usporedbe. Tko je, i kako, sudjelovao u nečijoj smrti, ne daje mu za pravo da koristi neukusne metafore u uljuđenoj europskoj državi. To što koristi žanr polemike, također je bespredmetno. Polemika je jedno povišeno stanje, za koje u trezvenoj, totalitarno pristojnoj državi nema mjesta. Mi, Hrvati, normalni smo i hladnokrvni, govorimo što je nužno, i koliko se mora. I ne upadamo u nekakva verbalna ekstremna stanja, jer vrag će ga znati što koja riječ uopće znači, to je rizik koji valja svesti na minimalnu štetu. U ekstremu ljudi proizvedu ozbiljan rezultat, pobiju cijelu obitelj, ili makar pretuku ženu. Ekstremno verbalan čovjek izlaže se bez veze, jer je budala. Ubojstvo je ponekad nužno, sudjelovanje u njemu također. Govoriti nije nužno, spominjati svinje još manje.

Hrvati su pristojan narod. Imaju demokraciju, za koju su se dugo borili. To je demokracija bez utvrđenog civilizacijskog minimuma, i sve valja dovesti u pitanje, od početka. Zašto slobodan čovjek ne smije premlaćivati one koji mu se ne sviđaju? Zašto nije prihvatljivo kastrirati homoseksualce, i obnoviti ustaški pokret? Zašto treba dopustiti umjetnu oplodnju, kad su se već spojili stanica i jaje? NIje li demokracija služila upravo tome da radimo što god hoćemo, i da zatucanost vrijedi jednako kao i obrazovanje? Zašto, na kraju krajeva, Viktor Ivančić toliko govori, proizvodi toliko slova i razmaka među riječima? Nije li to obilježje pervertita, koji nema pametnijeg posla?

Sudstvo i dalje jaše, jer je glupost nemoguće zaustaviti. Stvarno talentirani su, čast izuzecima, otvorili odvjetničke urede, ne pada im na pamet iščekivati gusarske beneficije, i tavoriti u poziciji državnih službenika. Ugled se, na kraju krajeva, u nekim sredinama može postići isključivo posjedovanjem moći, i širenjem straha. A za čast ćemo lako, to je i tako nedohvatljiva kategorija.