Tekst sudske obrane Viktora Ivančića u procesu Pauletić-Ivančić mislim da je najvažniji tekst u hrvatskom novinarstvu od Glavaševićevog “Optužujem!”
S ovakvom tvrdnjom nužno je biti strahovito oprezan; oprezan u smislu da se s Glavaševićevim tekstom nipošto ne smije raspolagati nepotrebno, da su okolnosti njegovog nastanka toliko strašne da ih je moguće rekonstruirati, ali ih s gotovo 28 godina razmaka više nije moguće oživjeti. Pišem ovo, dakle, pod punom odgovornošću, s jasnom sviješću da se u svakom trenutku mogu okliznuti na terenu pretjerane usporedbe, ili zloupotrijebiti nešto čija je cijena takva da jedva da uopće postoje ljudi, u bilo kojoj profesiji, koji su je spremni platiti.

Između Glavaševićevog i Ivančićevog teksta razmak je, dakle, 28 godina. Glavašević je umoren u 31-oj, to je razmak gotovo identičan trajanju njegovog života. Trideset godina bilo je dovoljno da se rodi, odraste, obrazuje i potpuno formira Siniša Glavašević, da postane čovjek koji će sjesti za pisaću mašinu, i napisati:

“Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?”

Nekakav opći osjećaj, da je Glavašević ovaj tekst pisao iz pozicije čovjeka na umoru, znajući da neće preživjeti, nije točan. On je naime svaki tekst pisao s vrlo realnom šansom da mu je posljednji, početkom tog ukletog studenog već je bio ranjen prilikom odlaska na teren u vukovarsku bolnicu, i malo je vjerojatno da je s “Optužnicom” bilo što za njega osobno bilo drugačije, osim što ju je napisao u trenutku kada mu je bilo jasno da grad neće dobiti pomoć, i da je po svemu sudeći došao kraj. To dakle nije testamentaran tekst, posljednja istina, to je tekst novinarskog angažmana, i otpora. U njemu Glavašević, obraćajući se državnom vrhu, prvi upućuje vlastitoj vladi riječi koja nagovještaju sudbinu narednih tri desetljeća hrvatske države, “izdaja”, “zločin”. Govoreći o “izdaji”, Glavašević ne misli na vojno-ideološki termin, ono što se u Hrvatskoj u principu pod tim izrazom smatra, a odnosi se na grb, zastavu i mitologiju. Izdaja je izdaja ljudskosti, napuštanje humanosti, žrtvovanje i obezvrijeđivanje života. Izdaja je građanska, zakonska i moralna kategorija. Govoreći o “izdaji” i “zločinu”, Siniša Glavašević već govori jezikom u kojem riječi, ne samo te već i brojne druge, imaju drugo značenje od onog koji će poprimiti u državi u nastajanju.

Valja podsjetiti da je Glavaševićev poslodavac, HRT, odbio emitirati “Optužnicu”, povijesni, herojski tekst čovjeka koji se istovremeno ograđuje i od onih koji ga pokušavaju ubiti, i od onih koji bi ga trebali obraniti. Snimka njegovog pročitanog teksta objavljena je na radiju 101, desetak dana prije nego što je ubijen na Ovčari. Tih deset dana Glavašević, kao i drugi ljudi u opkoljenom gradu, ne pripada više nikomu, ni ničemu, osim vlastitoj smrti. Nema ni države, ni saveznika, ne postoji sustav u koji je uključen, on je otok izvan civilizacije, ničiji pojedinac, koji čeka svoj metak, i svojeg ubojicu.

Nakon pada Vukovara, kad slijede mračni i neugodni obrati; zatvori, Laščine i batinanja, desničarski mediji lansiraju verziju da Glavašević nije autor “Optužnice”, da je taj tekst samo pročitao u eter, a da je tekst u stvari sročio neki agent KOS-a. Ove tvrdnje, koje je još uvijek jednostavno pronaći na internetu, ponešto su ublažene – ipak je valjda postojao određeni osjećaj nelagode zbog klevetanja zvjerski ubijenog čovjeka koji će iz masovne grobnice biti ekshumiran tek 16 godina kasnije – napomenom da nema dokaza da je sam Glavačević bio agent KOS-a, nego da je samo tekstove kosovaca, plasirajući ih kao vlastite, čitao.

U slučaju Siniše Glavaševića sadržan je kompletan nesporazum između hrvatske vlasti i novinarstva. Sve je već tu, u naradikalnijem, i najasnijem mogućem obliku.

Hoće li, 28 godina kasnije, Viktor Ivančić platiti Pauletiću 9000 kuna, ili neće, je u kontekstu Glavaševićeve cijene naravno smiješno. Ono što se ponavlja, što je identično, je da je sve opet jednako očišćeno od nijansi, i u ljudskom i moralnom smislu upravo zastrašujuće jasno. Opet se radi o borbi Dobra i Zla, života i smrti, u gotovo biblijskom, upravo jezivo pojednostavljenom obliku. Nije riječ o tome da je Ivančić nužno dobar, a Pauletić nužno zao, i koji je od njih dvojice simpatičniji, nego o onome čemu pripadaju, što zastupaju, i kakvi su odnosi snaga.

Pauletić pripada svijetu Državnosti, onom istom kojem život Siniše Glavaševića, djece u podrumima, ranjenika koji nemaju kamo bježati, spada u kolateralnu neugodu. To je svijet huškača u kojem je mržnja vrijednija od bilo kakvih afirmativnih vrijednosti, a profesionalne i osobne odgovornosti, pa makar ako je čovjek svojim djelima uništavao tuđe sudbine, nema. Unutar tog svijeta, nepisano je, ali izrazito moćno pravilo da ništa što se događalo u ratu nije podložno prespitivanju, a još manje kažnjavanju, da je zemlju moguće izgraditi na šutnji, i beščašću, da su usmrćeni i mučeni ljudi samo tijela, tuđa tijela namijenjena paradama, ili preziru.

Ivančić pripada vrijednosnom sustavu kojem i Glavašević.  Žučniji je, neugodniji, posve drugačijeg autorskog temperamenta. Dijele literarni talent, obrazovanje, verbalnu inteligenciju, i eleganciju stila. Ukratko, Ivančić i Glavašević nisu bezglavi novinari kojima je najveća kvaliteta brzo trčanje po cesti, to su ljudi koji jednako čitaju knjige, kao i dnevne vijesti. U svom tekstu, koji nije namijenjen čitateljima, nego sucu, koji dakle odašitelje u prazno, nepostojećem i gluhom recipijentu, Ivančić govori o profesiji, istini i kontinuitetu, o ljudskosti i novinarstvu, novinarstvu i ljudskosti; dvije riječi koje nikada i nigdje nije moguće razdvojiti a da ne nastane moralni bastard, makar banalno posrnuće.

“Društvo okupljeno u nekadašnjem ST-u, pod Pauletićevom uredničkom komandom, željelo je kreirati stav kako je normalno lagati u novinama, kako je normalno da se novine stave u službu najbrutalnije ratne propagande, kako je normalno da se izmišljotine i insinuacije plasiraju kao rezultati ‘novinarskih otkrića’, i to po cijenu da žrtve tih laži dožive najgoru sudbinu – da budu ubijene, ili premlaćene, ili istjerane s posla, ili istjerane iz stana, ili istjerane iz Hrvatske. Danas, nemaju ni riječi žaljenja zbog onoga što su činili, nego – naprotiv – iznošenje istine o tome nazivaju podmetanjima ‘ljevičara’, ‘Jugoslavena’, ‘komunista’ i sl. To je moralna svinjarija o kojoj sam pisao, nastojeći zaštititi zadnje ostatke digniteta svoje struke, i ne smatram da sam time povrijedio ugled i čast tužitelja.”

Obraćajući se tužitelju Pauletiću, i sucu koji se preziva Zlodre (što je, na kraju krajeva, ipak previše), Ivančić je na jednak način neprihvatljiv, i bez recipijenta u bilo kojoj instituciji, kao što je to bio Siniša Glavašević. Pauletić, fiktivni ratni dopisnik iz Osijeka, za razliku od Glavaševića i Ivančića s državom je kompatibilan od prvog dana. Ivančićevo “optužujem” nema širinu onog Glavaševićevog, ili je makar prividno nema. Pa ipak, Ivančić optužuje na sudu, u svojstvu okrivljenog, jednako kao što je Glavašević vojno zapovjedništvo osuđivao u ratu, u svojstvu žrtvovanog, i ubijenog.

Obojici je zajedničko da nemaju šanse, jer neprijatelj je na stotine puta nadmoćniji. Nemaju šanse u konvencionalnom smislu poraza i pobjede, njihova bitka unaprijed je izgubljena. Pa ipak, “Optužujem” je doprlo do etera, tekst je na sve strane objavljen u integralnom obliku, stotine ljudi znaju ga napola napamet. A sudac Zlorde (ako je i koincidencija, okrutno je) u stvari ne može osuditi Viktora Ivančića. Može ga opelješiti za nekakav iznos, maltretirati ročištima i slabo pismenim obrazloženjima. Osuditi, u ozbiljnom smislu tog glagola, koji ipak podrazumijeva elementarni konsenzus slobodnomislećih građana s minimalnim povjerenjem u instituciju prava, više nije moguće gotovo nikoga.

Mnogo se ovih dana govori o Ivančićevoj presudi, a kolege i građani koji će prosvjedati u Zagrebu u subotu, 2.ožujka, nadam se da će se na trenutak sjetiti Siniše Glavaševića. Premda nije prigodan datum sredinom studenog, kad se njegovi tekstovi citiraju melodramatično, anestezirani od smisla, i od stvarnog značenja. Ova zemlja vrvi herojima, busaju se u prsa na sve strane. Najveći, koji čak nije bio ni naoružan, pripada novinarskoj struci.