“Nasrnuti” je manje-više sinonim za “napasti”. Osoba A dakle izjavljuje da je “okrivljenik” “skoro” napao, a osoba B da je “grubo napao”, i “prijetio”. Pritom je nejasno je li “grubi napad” bio verbalni, ili fizički. Za verbalno se rijetko, ako uopće, koristi termin “nasrnuo”, (Anić, “Rječnik hrvatskoga jezika”: nasrnuti (na koga): silovito naletjeti na koga, napasti, navaliti). Verbalno se napada, ne nasrće se. S “nasrtanjem” je cijela stvar u tom pogledu izrazito sumnjiva, pa se teško oteti dojmu da “nasrtanje” i služi kako bi se zamutila voda, i osramotio čovjek koji predvodi prosvjed u kojem sudjeluje više od 1000 novinara. (Uvijek je sumnjivo odsustvo sinonima, to jest kad više osoba opisuje situaciju istim riječima, a pritom im se još verzije razilaze u bitnim detaljima).

Tko je tu na što točno nasrnuo, tko je napao? Pitanje je bedasto, i retoričko. Napao je premijer države, onaj “uljuđeni”, sa stranim jezicima i očalama, znatno simpatičniji od Karamarka. Pritom je lakonski presudio i u sudskom sporu protiv neugodnog predvodnika onih 1000 novinara, pa nije to Vaso da ga malo ima, malo nema u policijskim dokumentima. Ljudima s megafonom, koji dolaze na Markov trg sa zahtjevima, treba presuditi trenutačno. Zgodno je to ispalo, kao u Sovjetskom Savezu. Premda “nasrtanje” nije bogzna što, ali barem je nečemu, pored svih tih pretučenih i umorenih žena, poslužila Istanbulska konvencija. Kao metoda denuncijacije, i terora. Osim toga, lijepo je ljude uvaljati u nešto prljavo, i banalno. Na kraju krajeva, nema ni Golog otoka, ni Sibira, robijanje je deplasirano, efikasnija je socijalna eliminacija.

Zgodan je ovaj pod be, taj čak nije u stanju točno slijediti uputstva. Kad mu se kaže da nešto izgovori, on u želji da bude poslušan još malo nadoda; nije mu dosta “skoro nasrnuo”, već brže-bolje svjedoči “grubo nasrnuo”, da svoju lojalnost iskaže u optimalnoj mjeri. Toliko se potrgao od povlađivanja da je pretjerao, proizveo nedosljednu verziju.

Treba samo pažljivo slušati što ljudi govore, jer uvijek govore istinu, nezgoda je u tome što to u pravilu nije istina koja njima odgovara. I da, treba čitati makar jednom godišnje “Zarobljeni um” Czeslawa Milosza, to više nije literatura, nego praktični priručnik. Sve nijanse ljudske moralne propasti, oportunizma, beskičmenjaštva. Individue na kojima je Milosz gradio svoje analize više nisu među živima, nasljeđuju ih drugi, jednako privremeni, i smrtni. Danas jesu, sutra nisu. Što bi se banalno reklo, ničija svijeća ne gori do zore.