Šef je rekao.

“Istražite ovaj nalog. Traži se Đurđica Klancir zbog privatne tužbe, nešto je napisala u novinama u kojim radi, protiv tužitelja, sisačkog župana.”

Policajci su smjesta krenuli na posao. Đurđica Klancir…, potražit će u bazi, procedura kao u uvijek. Samo… pa ovdje ima barem stotrideset Đurđica Klancir u Hrvatskoj. Šta ćemo sad? Ispitati sve redom? Pa to će trajati, vidi ova je konobarica u Virovitici, eno tamo dvije domaćice u Cisti Provo, jedna u Varaždinu, evo ih čak dvadesetsedam u Zagrebu… Kako ćemo? Da se podijelimo teritorijalno ili kako?

Šefe, da se podijelimo i tražimo po teritorijima?

“Probajte po zanatu. Čime se bave.”

“Heh, kako s samo nismo sjetili, lukav je naš šef. Radi u novinam… pa da krenemo po novinama, da vidimo koliko ih je tamo. Uh, ti boga, od dvadesetsedam Đurđica Klancir, četrnajst ih je u novinama.

“Šefe, kako ćemo dalje?”

“Pa vidite u kojim ih je novinama najviše, pa redom.”

Pametan naš šef. Evo u Net.HR ih je najviše, osam. Idemo prvo do njih, da u jednom mahu obradimo većinu.

Dobar dan, tražimo Đurđicu Klancir?

“Koju?”

“Onu koja je pisala protiv sisačkog župana.”

“Đurđiceeee….

Dvadesettri žene utrčalo je u redakciju glavnog urednika.

Ali, mi imamo podatke da ih je ovdje samo osam.

“Neka ostanu samo Đurđice Klancir, molim.”

Policajci su stajali pred osam žena i zbunjeno se češkali. Onda se onaj pametniji dosjetio.

“Koja od vas je Đurđica Klancir?”

“Sve smo mi Đurđica Klancir.”

“Da tražimo dalje?”

“Ma ne, ionako je svejedno, uzećemo odavde jednu.”